„Riječ je i melem i posijek“ – kao da govori nekom sebi dalekom, izvan prostora i vremena, nekom kome se obraća samo u osami, kad sve izda i pogine, kad osim riječi ne ostane ničega više, a ona gorča od čemerike krajem avgusta, procijedi Mita i trže čašu prvijenca kojom ga dočekah i ispratih jednim od hiljade njegovih puteva kojima se rve sa životom. „Ali – procijedi kroz stisnute zube i preko ispucalih usana – važno je ko je i kome govori kao i mjesto gdje je govori. Nije svaka riječ za svakoga, i nije svako mjesto za govorenje“ – dobaci, pritežući Doratov ular, i pogrbljen kao da nosi sve breme ovoga sijeta, zamače kroz ljeskar prema Raskrsnici. Dugo još stajao sam sa neispijenom čašom u ruci, jer Mita nikad nije imao vremena za drugu, pokušavajući da dokučim šta je to čovjeka koji svoje misli pretače u riječi kao da cijedi suvu drenovinu natjeralo da prokameni više od „pomaže Bog“ i „ostaj s Bogom“! A onda mi je televizor pomogao da shvatim: danas su neki na nekom mjestu – govorili.
Pozvani da budu primjer kako se kroz život i prema vrhu može i puzajuću, kako se riječi mogu pakovati tako da se lijepo vide u blještavom izlogu iza kojeg zjapi mračan podrum pun odbačene starudije, koji vonja memlom i ustajalošću, govorili su i govorili. Riječi, ljekovite, melemne, riječi kajanja, riječi obećanja, zavjeta, riječi – molitve, slivale su se kao hučni vodopadi i gromoglasno se stropoštavale u jezero tuge, mutno i duboko. A i mjesto je bilo bogomdano za takvu riječ, i dan je bio takav, ambijent i sve drugo je bilo kulisa kakvu teško mogu da osmisle i Spilbergovi scenografi, za scenu na kojoj se odvijao oratorijum tuge i opomene. Ali, koliko god bilo upakovano i režijski dovedeno do vrhunca, sve je, ipak, podsjećalo na holivudsku melodramu u kojoj su glumci, makar i oskarovskih dometa, samo blijeda sjenka nikad nedopričane priče o zločinu i žrtvi, o ratu i stradanju, o ubijanju Boga u čovjeku, o pogubljenju čovjeka u čovjeku.
Vidjelo se da su pobrkani i oni koji su govorili i mjesto na kojem su govorili i da su se zbog toga riječi melema pretvarale u riječi posijeka. Jer, ništa dublje i otrovnije ne zasijeca kao riječ lažne samilosti. Jer, bilo je mjesta i mimo ovog mjesta na koje su pozvani bili pozvaniji, a nisu bili, gdje je riječ takođe trebalo da bude melem, a izostala je, gdje je tuga bila ništa manje duboka i gdje je zločin bio ništa manje neljudski i zastrašujući, a nije ispoštovan. Ali, što bi rekao Mita, nije svaka riječ za svakoga, i nije svako mjesto za govorenje.
A kad su riječi zamukle (Mita je sigurno već davno preturio Preslapu), kad su svjetla na „mjestu“ pogašena, život, onaj stvarni, neuljepšani, sirov i surov, opet se vratio na ekrane. Koliko god se trudili da ga zamaskiraju žestokim riječima, svađom, neizvjesnošću i strahom od mogućih raspleta, život naš nasušni, svakidašnji, poput korova kroz beton, probija se i zarasta nam tragove. Iz njegove mračne sjenke sve više narastaju sablasti galopirajuće inflacije, poskupljenja svega najvažnijeg, nezaposlenosti i siromaštva afričkog tipa. Pokušaji da se sveprisutno sivilo sakrije šarenilom plaža i ulica primorskih gradova kojima paradiraju golišave (neke i sasvim gole) Ukrajinke, Ruskinje, Mađarice i, uprkos svemu srbomrziteljskom koje ovdje caruje, Beograđanke i Novosađanke, traje kraće od Dnevnika.
Optimističko prebrojavanje gostiju kojim se ovih dana bavi ministar finansija, suviše je kratka ponjava da pokrije bosotinju poljoprivrede, grcanje industrijskih bogalja koji jedva da još dišu, sunovrat standarda i svekoliko urušavanje onog jada i čemera koji su nam ostavljeni u nasleđe. A premijer ni abera nema. Preko nedelje ide na poklonjenje i tapšanje po ramenu od jednog do drugog gazde, a vikend je rezervisao za boravak na Dobrakovu. Ne, ne, još uvijek mu ne pada na pamet da kroči u Srbiju, daleko se kazalo, već na granici širokim zagrljajem dočekuje „okupatore“ iz mrske Srbije i navatava ih kao goste njegovih apartmana u Bigovu. Država će, možda, i ovajditi neku crkavicu od turizma ali zato će premijer, sve dok je lakovjernih po toj Srbiji, ugrabiti poveće parče. A dok grabi svoje dobro po Dobrakovu, one koje je prevario prije nego su se osvijestili da uvide prevaru, i dalje ubjeđuje da je sve to za njihovo dobro, da ćemo u evropsko sedlo za njegovog mandata, i iz fotelje, koju mu još uvijek ljuljuškaju Dritan i Aleksa, baca drvlje i kamenje na osvjedočene „foteljaše“ koji mu podmeću klipove u točkove (mercedesa).
Ali, kao što reče Mita
– nije svaka riječ za svakoga!
Nevolje koje sustižu jedna drugu pomalo su skrajnule u drugi plan onu najnevoljniju: pandemiju Kovida koja nikako da mine. Jer, virus se pokazao najžilavijim od svih dosadašnjih i još jednom potvrdio predviđanja futurologa da će, kad Zemlja jednom dođe do svoga kraja, poslednji živi stvorovi na njoj biti virusi i pacovi. Sposobnost njegovog mutiranja je uvijek za korak ispred nauke i virusologa a najnovija verzija – delta – pokazuje se žilavom i na vakcine otpornom do mjere da ozbiljno upozorava da smo se prerano opustili. Ne sumnjam da će i kvalitet vakcina napredovati, ali ta nevidljiva i sveprisutna živuljka još za dugo neće istaći bijelu zastavu. Kad sam neki dan na to upozorio raspojasanog Mitu (sad je već sigurno stigao na Omoru, raspremio Dorata i pije pivo) samo je odmahnuo rukom i rekao da se on boji samo jednog soja koji je rasprostranjen ništa manje a kojeg nauka uopšte ne tretira. Zatečen ovim njegovim „poznavanjem“ virusologije, ponudio sam ga duvanom čekajući objašnjenje. „Rode moj – reče kroz poluotvorene usne dok je jednim njihovim krajem pridržavao cigaretu – od svih mogućih i nemogućih sojeva najopasniji ti je NESOJ, a njih se baš namnožilo„! I opet zaćuta, šumno uvlačeći otrov u svoja davno načeta pluća. Mada sam bio uvjeren da o nesojima znam i više nego što bih volio, njegova napomena me ozbiljno zamislila. I, vraćajući se unatrag kroz proživljeno, kao na času anatomije odvijala se vivisekcija nebrojenih mutacija kroz koje su prolazili i još uvijek prolaze brojni u čiji smo se „sojluk“ mogli zakleti kao na ćivot.
Prirodno je da čovjek u procesu fizičkog i mentalnog sazrijevanja prolazi kroz određene faze i mutacije, ali na broju i brzini mutacija kroz koje su prošli oni mogli bi da im pozavide i najproduktivniji virusi. Bio je to i još uvijek traje proces mutacije mutiranih kakav nauka ne poznaje. Taman kad bi se dalo pomisliti da je individua u svom, naročito moralnom, „mutiranju“ konačno dotakla dno, slijedio je novi, još dublji, sunovrat. A za razliku od, recimo, Korone koja je, za sada, stigla do „delta“ faze, mutacije mutiranih se kao po zakonu završava fazom – NESOJ – fazom u kojoj su sadržane sve prethodne i koja je dovoljno sveobuhvatna da apsorbuje i sve buduće varijetete na način da se čak i ne primijete.
A kad mutiranje mutiranih dostigne fazu nesoja, onda je moguće sve. I da svako može reći svaku, i da svako može govoriti na svakom mjestu, i da riječ melema posiječe ljuće od sablje dimiskije. Jer, nesojima je sve dato i sve im priliči.
