Tačno 25 sati i 21 minut prije prvog isključivo turističkog leta u svemir, sa piste u entitetu Novi Meksiko, upalio sam 21 godinu star službeni automobil UG Frontal i pošao u pravcu svoje đedovine. Danas je planetarno lako geolocirati po jednoj varošici, do koje se stiže za nekoliko sati hoda kroz šumu. Zove se Srebrenica.
Moj prađed, suviše star da bježi, ubijen je u Drugom svjetskom ratu na kućnom pragu. Od strane muslimana, baš iz te Srebrenice. Samo su stigli putem. Ne kroz šumu. Slična priča je u skoro svim srpskim selima u srednjem Podrinju i većini područja koje je granicama obuhvatala Nezavisna Država Hrvatska.
U Drugom svjetskom ratu slična, u Otadžbinskom ratu ista. Priča. U Kravicama, Biljači, Zalazju, Skelanima, Zagonima, Sasama… bez sumnje su Srbi prvi napadnuti. Pobijeni, protjerani i popljačkani. U oba ta rata.
KO TO ZA BOŽIĆ U KRAVICU DOĐE?
To će reći da nešto sa Srbima ozbiljno nije u redu. Ponavljaju im se potpuno iste stvari i to na predvidive datume. Srbe muslimani prvi napadaju na Božić, Vaskrs, Nikoljdan, Đurđevdan, Petrovdan i druge velike praznike, a oni uporno odbijaju da povjeruju kako se to može opet desiti.
I najveći mrzitelji Srba, priznaće da je većina pripadnika srpskog naroda ipak sasvim standardne inteligencije, u nivou okruženja i svijeta. Ta, po golo preživljavanje opasna glupost iz ranije navedenog primjera, posljedica je sistemske greške u nacionalnom konstruktu. Današnjim rječnikom približeno – u softveru imamo virus.
Kada ne znate da se nešto dogodilo, ne možete znati ni da opasnost od ponavljanja postoji. Marširate uzdignute glave pravo u zamku.
Lično, priču o tome da mi je predak stradao u Pokolju, saznao sam od oca mnogo poslije završetka Otadžbinskog rata. I to u nekoj sasvim usputnoj priči kako se on, moj otac, susreo sa potomkom neposrednog ubice našeg pretka. Uopšte to nije bila tema.
NEMOJTE TAKO DRUŽE MAJORE
U vrijeme bez društvenih mreža, moj otac kao pitomac Vojne akademije Jugoslovenske Narodne Armije u Beogradu, čuo je da je u komšiluku, na Vojnomedicinskoj akademiji, primljen kao iskilavljen “neki iz njegovog kraja”. U želji da sazna novosti sa područja gdje se rodio (živio je odavno u Sarajevu) otišao ga je obići.
Vojnik na odsluženju vojnog roka je, kao što to često biva, odbijao da kaže ime sela, već je bio “od Vlasenice”. Srebrenica još nije bila popularna. Na nabrajanja seoskih naselja i imena pojedinaca nastanjenih u njima, u maniru – znaš li ovog živi tu – kilavac se obrecnuo pitanjem: A koji si ti, kad to sve znaš?
Na ime i prezime, rekonvalescent je problijedio, a moj otac shvatio o kome se radi.
I šta je uradio?
Rekao mu je da nije on kriv za grijehe svoga babe (odsele neće biti očevi jedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu – u religija je opijum za narod bratstvojedinstvenoj dogmi) i otišao do njegovog starješine, da ga zamoli za poštedu tegljenja sanduka sa municijom, kad se vrati iz bolnice.
Major, Srbijanac, rekao mu je: Sjednite kolega, zapalite. Na riječi: Došao sam da vas zamolim za jednog mog zemljaka, on ga prekinu: Eh, Turčin ti zemljak?
KAKAV OTAC, TAKAV SIN
Ne samo to, već je i moj pokojni đed Milorad, dok sam ga vozio na porodičnu slavu, a pričali smo o tom istorijskom periodu, negdje kod Han Pijeska izjavio: Srbi su bili povlašten narod u SFRJ. Pustio sam volan i zavapio: Kuku, đede, gdje ti je pamet? Pa sve nekako, ali kako ćeš to reći danas poslije svega?
On je rekao: Zato što sam ja bio sekretar Opštine Vlasenica, a ne (neka muslimanska prezimena) koji su bili iz begovskih kuća i za to predviđeni.
Moj je klasno osviješteni đed, dakle, jedan kratak period išao u kur salon u Banji Koviljači. Bio u opštinskom rukovodstvu, podrazumijevano kratko, jer je preživio rat, a da nije bio ustaša i nije bio rojalista. “Proleterskog porijekla”, a najnevjerovatnije i komunistima najbitnije – pismen od osam razreda.
Nije me onda ni iznenadilo, kada mi je otac ispričao nešto još začudnije. Naime, kao što je moj rekao meni, tako je i njegov rekao njemu, da se susreo sa ubicom svog oca. Milorad Simić, jedne prilike u lovu, nabasao je na koljača. Odrobijao je nešto sitno poslije rata i već se nalazio na slobodi, skupljajući drva u šumi.
Krvnik je kleknuo na koljena i mog đeda, kao novu vlast, zamolio da mu najmlađeg sina (onog sa VMA) da na škole, jer nije za seoskog rada i života.
PA ŠTA BI STARI, JESI LI GA ROKNUO?
Moj đed je, po predanju iz naraštaja poslije, stajao sa prstom na obaraču iznad njega. Onda ga je šutnuo nogom u glavu. Skotrljao se nizastranu i udario u neku oborenu, trulu bukvu. Ostao je ležati potrbuške i ridati. Milorad je zapalio cigaretu, gledao i slušao jedno vrijeme kako plače, a onda se okrenuo i nestao u šumi.
Dosta kasnije, nastala je Republika Šumska, a to 1991. i 1992. ja ništa nijesam znao. Duboko u novi milenijum.
Pošto su do danas umrli i Novica, i Milorad; ne mogu ih više pitati. Ni za jedan, od ta dva rata. Zašto sam tako kasno saznao – mislim jer su se obojica stidili. Osim što su komunisti branili priču o Pokolju, odnosno genocidu nad Srbima, Srbi se kolektivno nesvjesno stide pričati o tome kako su ih tako lako poklali. Opet.
Begovat koji je bio u ustašama, nakon što je moj đed poslat u Sarajevo da penziju dočeka kao kadrovik Bosnalijeka, vratio se na vlast u Podrinje. Na Kušlatu je umjesto srednjovijekovne tvrđave bana Radovana i Stefana Ostoje – osvanula džamija. Srbi su potpuno intelektualno, kulturološki i biološki obezglavljeni od Ante Pavelića i Josipa Broza, da je i danas vladajuća ideologija jugopatološki poltronizam.
CK KPJ (CENTRALNI KOMITET KONCEPTA POLTRONSTVA JUGOPATOLOGIJE)
Idem već preko deceniju da pomognem čuvanju sjećanja na logor smrti Jadovno, gdje su hrvatske ustaše za 132 dana 1941. godine ubile preko 40.000 ljudi. Zbog toga, malo je reći da u srpskoj javnosti nijesam cijenjen. Srpski mediji nerado o tome izvještavaju. Samo pod moranje. Onaj ko Pokolj pominje mimo tog jednog dana, kada je predviđena komemoracija, nepristojan je i neprimjeren. Zlonamjerni smarač koji nas zavađa sa civilizovanim svijetom.
Iskreno, dok naša islamizirana braća, instruisana i sponzorisana od agresora iz inostranstva, prave od toga planetarni teferič, ko se sjeća i koga briga za srpskim žrtvama sveukupno, pa makar i u tom Podrinju?
U trenutku dok krećem, u Banjoj Luci završava kataloški primjer kulturgenocidne politike koju provode vlasti Srpske. Republička i gradska vlast sponzorišu festival koji pravi privatno preduzeće engleskog imena, pođonjenog logotipa, sa klasičnim jugokomunoustaškim morbiditetom od programa.
Osim pjevačice portugalskih ojkača, izvođači su tako izabrani, kao da ih je birao Edvard Kardelj. Čak i režimski mediji pišu hvalospjeve Hrbinu i holivudskom epizodisti Radetu Šerbedžiji. On, osim što rado glumi u Potočarskim igrokazima, podržao je i otvorenim pismom na posljednjim izborima parareligiozni pokret Pravda za Davida.
Vlast se ne brine ni za sebe, a kamoli za ideologiju Srpstva
Ako ne zvuči konceptualno, Nenada vam Čanka, to što u trenucima dok BHT pušta falsifikatorski film Jasmile Žbanić, RTRS sponzoriše koncert Amire Medunjanin i Bojana Zulfikarpašića u pratnji Vojvođanskog simfonijskog orkestra, onda ni Čedomir Jovanović neće doći u Potočare.
ŽENA U MAJICI
Na izlazu iz Tuzle već uveliko sviće oblačan ljetni dan. Na privatnoj zgradi transparent koji sam vidio prošle godine, a koji 24-7-365 podsjeća na Srebrenicu i ponosi se gaženjem riječi i pljuvanjem na bratstvo i jedinstvo. Tuzlanskom kolonom.
Pojavili su se i ljudi. U Siminom Hanu, gdje sam ja jutros zasigurno jedini Simo. Ranom zorom ide žena u T-majici koja gleda u budućnost. Piše Srebrenica 11.07.2021.
Još prije Drinjače, iza krivine kočim na policaca sporog na skuteru. Ispred njega ljudi koji žurno hodaju od Vukovara do Srebrenice. Na čelu imaju izbrendiran kombi, a nešto kilometara uzvodno ih čeka miniven, ekipa i stolić sa okrepljenjem.
Na putu, još od Raševića, putokazi sa zastavom Evropske unije. Kravice i većina drugih srpskih sela, nemaju zastavu EU uz ime mjesta, kao znak da su obnavljana i sponzorisana za život iz inostranstva. Kada su dovedeni pred obavezu da će morati ulagati i u srpska sela, povukli su se iz programa.
PAUK IZ BRČKOG
U Konjević Polju se tek, iako je odavno svanulo, napipavaju logističke razmjere masovke koja se sprema sutra. Sjede u kafani ljudi sa majicama Marš mira i Žandarmerije. Policijski BOV parkiran na pumpi uz efbihovska vozila civilne zaštite. Poznao me policajac iz Milića, kaže zna on sve nas Simiće iz Nove Kasabe i Bišine.
Pitam ga, dok se toči gorivo, je li ono ovdje bi crkva, pošto je sve potpuno zaraslo u travu. Znam da jeste, ali opet moram da pitam, koliko je nema.
Taman kad je plin prevršio bocu, a ja se pravo sa pumpe pokušao uključiti u skretanje za Bratunac, ispred nas u istom pravcu prolazi kolona takozvanih Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Jedan hamer i četiri DAF kamiona.
Stvarno ne mogu da sebi objasnim šta oni u tom nivou logistike traže tu, pa makar sutra bio događaj u Potočarima? Osuđen sam, dok ih na rate nijesam ispreticao, da gledam kako se posljednjem neprestano prosipa voda iz cisterne na prikolici.
I nijesu samo OS BiH i BHRT “zajedničke” ustanove angažovane za predstavu u Potočarima, koju pola državne zajednice ne odobrava. U Bratuncu, u centru, parkiran pauk sa oznakama Distrikta Brčko.
DA LI BI BILO BRATUNCA, DA NEMA SREBRENICE?
Stiče se dojam da je komemoracija 10.07. u Bratuncu i ustanovljena, i opstala, samo jer su NATO agresori preko islamiziranih proksija napravili estradni mit i svetilište nove instant-orijentalne nacije u Potočarima. Srbe to toliko nervira, usljed opadanja po inozemstvu, da su morali napraviti nešto kontra.
12.07. se u Zalazju obilježava stradanje Srba, a da je još uvijek 10 njih, od 22 ubijenih, u statusu nestalih. Posljednji put su viđeni kada su zatvoreni u policijsku stanicu u Srebrenici. Osim dve osobe koje su pronađene ranije, njih deset (od 22) identifikovano je kada su vršena iskopavanja u potrazi za nestalim muslimanima.
I to govori sve.
Na parastosu nasred groblja u Bratuncu, nema ni 500 duša. Tu su Radovan Višković i resorni ministar Duško Milunović. Predsjedavajući Predsjedništva BiH i predsjednica Srpske su imali preča posla 10.07.2021. godine. Kao i u Starom Brodu.
Jedini predsjednik partije je Nenad Stevandić, a od drugih političara najpoznatiji Rado Savić, potpredsjednik SDS iz Lopara. Nema čak ni gradonačelnika Zvornika, a kamoli onih koji po srpskim ili efbihovskim medijima licitiraju da bi bili kandidati na opštim izborima.
Ambasador Igor Kalabuhov u ime Ruske Federacije potvrđuje veto na bajku da se u Srebrenici desio genocid. Iz Crne Gore došao jedan poslanik, Marko Milačić. Na čemu su svi bili neobično zahvalni, obzirom da su u Potočare pozvani (i došli) predsjednik Milo Đukanović i potpredsjednik vlade Dritan Abazović, da učvrste svoju genocidnu koaliciju iz Podgorice.
I to je bilo sve.
U centru Bratunca bina i obilježavanje tragičnog događaja, na način na koji je to bilo moguće učiniti i 1945. Himna, govor, recitacija, govor, pjesma, govor… Svemu tome pomaže, što su opštinske vlasti zabranile rad lokala u centru, do završetka programa. Dirljiv je govor Radojke Filipović, ali nije to posao koji treba da radi ni Opština Bratunac, kamo li ona sama.
SREBRENICA – PUSTO MJESTO U KOJEM SU SRBI VEĆINA
U Srebrenici danas, ako Bog da, danima kada nema međunarodnih predstava živi oko 5.000 ljudi. Od čega oko 60 odsto Srba. U čitavoj opštini, ne u gradiću. Kada je to, konačno, trebalo ovjeriti na izborima, odnosno načelnikom opštine i srpskom skupštinskom većinom, naljućeni muslimani su bojkotovali ponovljene izbore.
Srebrenica je pust grad, u kojem na svakom drugom koraku postoji logo USAID. Od aktuelnog bilborda u centru, latiničnog, naravno, na kojem Anita i Faruk, majka i sin, poštuju epidemiološke mjere; do table na banderi ispred opštine, o donaciji za uličnu rasvjetu.
Na samoj opštini nema table, ali je zato opštinski grb latinični. Čak i na programu Petrovdanskih dana Srebrenice 2021.
Prije komunista, u Srebrenici se pisalo ćirilicom. Ili bar prije u komuniste preobraćenog begovata, koji sam pominjao ranije u ovoj priči.
SPOMENIK ČETNIČKIM PODVIZIMA
Razmičem koprivu i žarim se čitajući u sred govana, srče od flaša i drugog smeća, sa spomen ploče s petokrakom ime kapetana Mikajla Bjelakovića, koji je dao život u borbi protiv hrvatskih i muslimanskih ustaša u Drugom svjetskom ratu. Tu Juesejdovce i “antifašiste” od Nevladinića ne zanima da ulože pare.
Odmah uz kičasti, infantilni “Spomenik miru”, velika je spomen ploča u slavu četnika. Ali ne ovih, ovovremenih, kako efbihovci nazivaju borce pod komandom Ratka Mladića, ili onih Draže Mihailovića, već u slavu majora Koste Todorovića, komandanta Zlatiborskog odreda. On je preko Drine 1914. godine vršio diverzantske upade u Srebrenicu, i izbezumljivao od straha austrougarske okupatore i agresore. Nanoseći im ozbiljne gubitke.
Novinar Anri Barbi, iz pariškog Žurnala, zabilježio je da su Todorovića ranjenog zarobili i spalili na lomači, sa koje je uzvikivao: Uprkos vašim zločinima, biće Velike Srbije! Neki češki oficir je plakao na prizor, govoreći da obeščašćuju vojsku, ali mu je mađarski komandant poručivao da mu je bolje da ćuti.
Sa druge strane, u brdu i preko (i danas) ulice Maršala Tita, nalazi se spomen krst za Srbe koje su pobili u Drugom svjetskom ratu. Da su partizani u Srebrenici bili Srbi, potvrđuje i spomen ploča o Osnivanju prvog narodnooslobodilačkog odbora u Srebrenici, koja je postavljena 27.07.1951. godine. I napisana ćirilicom.
MUSLIMANSKI BOJKOT SRPSKOG STRADANJA
Predsjednik skuštine Ćamil Duraković je unaprijed izjavio da će odbornici koalicije Moja adresa Srebrenica bojkotovati sjednicu zbog donošenja Rezolucije o srpskom stradanju na području Srebrenice u 20. vijeku 2. jula.
U zgradi opštine su se pojavili ljudi sa miljejićima “srebreničkog cvijeta”, ali vjerovatno da daju izjave FTV1, FTV2 (BHT) i N1. Tu su i novinari, da načelniku Mladenu Grujičiću prije sjednice postave pitanje, da li će on prihvatiti riječ genocid za dešavanja 11.07.1995. u Srebrenici?
Bilo je zaista zadovoljstvo slušati odgovor u kojem je rekao da to od njega nikada neće čuti.
Uz sve ovo što sam do sada napisao i toliko prisustvo stranih fondacija, pritiska ambasadora, medijske fame na svjetskom nivou, gotovo je nevjerovatno da neko i dalje odbija da legne na rudu tu na terenu. A to je baš zbog toga što je tu svaki dan, a ne izletnik kao muslimanski političari.
VRIJEME JE ZA ŠOUBIZNIS
Noćio sam u mjestu Zelinje. U podrumu vikendice, jer je domaćin koji živi u Šapcu od djetinjstva, izdao sprat dvojici Holanđana, prišavših zbog Srebrenice.
A dobro sam prošao, jer je jedan kolega morao do Vlasenice zbog prebukiranosti ugostiteljskih objekata na ovaj datum. Bitno je da je Šapčanin, kada su ga Holanđani u hipsterskom žaru ispitivali rekao “mi smo svi braća, rat je glupost gdje smo svi izgubili”.
Od mene nećete čuti, da upadam u zamku i počinjem priču o “osudi zločina na svim stranama, ali u Srebrenici nije bio genocid, bla, bla, bla…”. Ta priča je već ispričana i za tu priču je kasno. Za to su kriva naša islamizirana braća koja nikada u posljednjih 30 godina nijesu željela iskren dijalog. Oni ga naglašeno odbijaju, jer to nepopravljivo šteti njihovom lažnom narativu, od kojeg ni za živu glavu ne odustaju.
Potočari su čista estrada, prostački naglavljivana simbolika, da se više ni ti ljudi koji su zaista nepravedno stradali, ne mogu iskreno ožaliti. Ni požaliti kako dolikuje.
PROMJENA KONCEPTA U LAŽNU VIJEST
Ako se bolje pogleda, oni su na samim počecima pravljenja ishodišnog svetilišta na teritoriji Republike Srpske, predstavili jasan koncept sahranjivanja od Sarajeva do Bijeljine. Neizmjenjiv. Neporeciv. Uklesan u kamenu.
Lijepo to piše na onom najčešće fotografisanom megalitu u dvorištu mezarja. Ali, kao što se svete knjige i pišu, iz straha od prethodne konceptualne svetinje, oni su samo dodali sljedeći kamen-oltar i ploču zavjeta sekularne prakse, bez da uklanjaju prethodni. Na njemu piše – Srebrenica, juli 1995, a delegacije polažu hrišćanski simbol – ljiljan.
Kasnije počinju da tvrde kako je “u Srebrenici jula 1995. godine ubijeno preko osam hiljada muslimanskih muškaraca i dječaka”. Što je istina, taman koliko da je neko u Prijedoru naređivao nošenje bijelih traka “nesrbima”.
Mediji međunarodnog kolektiva, koji od ovog pravi svoj generacijski patetični kutak za glumljenje pravednika, uporno to ponavljaju kao VRHUNSKU LAŽNU VIJEST. Nekada ispuštajući rodnu osjetljivost u smislu isključivosti muškog pola među žrvatma, a nekada sugerišući ne samo da se broj 8372… odnosi isključivo na Srebrenicu, već da je tih 8.000+ ljudi ubijeno u jednom danu 11.07.1995. godine.
No, jednako nepogrešivo i svjesno lažući.
DA PROBAMO DIJALOG JOŠ JEDNOM?
Muslimanska propaganda, uz sadejstvo novca i logistike sa Zapada i islamskog svijeta, apsolutno nema namjeru da vodi dijalog i izgrađuje pomirenje sa Srbima, zasnovano na istini.
Postoji pojam pasivna agresija. Potočari su primjer aktivne agresije, pravdane patetikom i lažima. Potočarski igrokaz je ništa drugo, do agresivni ideološki supstrat za izgradnju nasilne psihologije netolerancije prema Srbima. U svakom pogledu.
On, dakako, upada u već tradicionalne oblike konvertitske psihologije, u smislu da je izmišljeno “bošnjaštvo” (bez hercegovstva) u potpunosti izgrađeno kao opozicija srpstvu. Osim islama kao ugaonog kamena tog nacionalnog identiteta, današnju muslimansku populaciju su ubijedili da su oni žrtve i da se treba ponašati nasilno prema svakome ko kaže bilo šta što se kosi sa tim. Krajnji cilj je da srpstvo u potpunosti iščezne, jer samo tako mogu iščeznuti nerješive protivurjenosti u samom temelju te nacije.
Zamislite da neko samo razvije srpsku zastavu u Potočarima 2021. godine? Eto neko od Drugosrbijanaca ili Nevladinića koji su došli “u ime srpskog naroda”? Zato što bi prošao kao Aleksandar Vučić.
SAMO NEKOLIKO PITANJA
Da to nije tako, da samo postojanje srpskog naroda nije uvredljivo, našao bi se bar jedan novinar među muslimanima, da pita kako to da Emir (Sulje) Suljagić, direktor memorijalnog centra u Potočarima, sahranjuje kao “žrtvu genocida iz 11.07.1995. godine”, rođenog oca koji je poginuo u Bratuncu 1992. godine?
Njima ne pada na pamet da u eter uopšte puste podatke, o tome da je brojanjem butnih kostiju iz forenzičkih nalaza Haškog suda od 2008. godine, utvrđeno da se radi o manje od 2.000 osoba iskopanih iz masovnih grobnica?
Meni je lično u lice Duška Jurišić, jedna od onih koja je namjerno izvadila lažnu prijavu prebivališta u Srebrenici, rekla da Mirsad Tokača nije sam samcijat na konferenciji u Banjoj Luci rekao da je na tom spisku od 8372… ljudi 500 živih. A onda i isjekla taj dio emisije.
Onda ne treba čuditi što ti ljudi uz pomoć visokih predstavnika i njihovih hendlera udaraju i na srpski grb i himnu, 9. januar, pa čak i samo ime Srpske. Ne treba se čuditi i što ne mogu da stanu.
KARMANOVA LINIJA U SVEMIRU MOG PRAĐEDA
Svaka priča sa više učesnika ima puno detalja i nije nikad moralno ili naučno crna ili bijela. U tom sivilu, recimo, možda sam i ja slagao u uvodu kako je Brenson napravio djevičanski turistički let u svemir? Njegova konkurencija Bezos, koji još nije poletio, tvrdi da su Virdžinovi “astronauti” pod navodnicima, jer njihov avion leti do 80 kilometara, dok je međunarodno priznata granica svemira, tzv. Karmanova linija, na 100 kilometara.
Napisao sam gore, takođe, jer je za suštinu to nebitno, da su srebrenički muslimani ubili mog prađeda. Što isto nije sasvim tačno. Moj genetski prađed je umro dok mi je đed bio još sasvim mali. Njega je othranio i iškolovao stric Matija, po kojem smo se jedno vrijeme prezivali i Matijići. On je jedini otac kojeg je imao i zapamtio, tako da ta titula nije toliko sporna u odnosu na to ko ga je, kad, gdje i zašto ubio.
Ali to opet nije nešto što sasvim narušava suštinu neke konstrukcije, kao što je narušava mogućnost da je izvjesna osoba poginula na drugom mjestu, u drugo vrijeme. Još manje da strijeljanje ratnih zarobljenika, uz sahranjivanje poginulih boraca ili naprosto preminulih ljudi, bude predstavljeno kao sistemsko državno rodoubistvo u jednom danu.
I ja o tome ne odbijam raspravljati. Ko to kaže kao primjedbu, ne proglašavam bolesnim genocidašem koga treba poslati u zatvor. Kada nemam šta odgovoriti, ne zapušavam uši. A to je velika razlika.
DŽENAZNA BAŠČARŠIJA
Još na prilazima Potočarima se osjeća vašarska atmosfera. Parking kod Muje. Parking 5KM. Parking ovdje, parking ondje. Juče se nasipa šljunak u trotoar. Na brzinu se asfaltira. Poneki kampuju. Osjeća se neuobičajeno prisustvo ljudi za taj, inače bezljudan kraj.
Dan kasnije, prosjak svakih sto metara. I prodavac “cvijeta Srebrenice”. Hiljade ljudi, rekao bih bar 15.000 ove godine. Iživljavaju nacionalne strasti. Nose se zastave ratnih jedinica, dok je nezamislivo prisustvo ljudi i cvijeća, a kamoli srpske zastave u Dobrovoljačkoj ulici ili Tuzlanskoj koloni.
Moj lični utisak je bio da je to sve dosta manje. Dosta običnije, nego što se na televiziji predstavlja. Koncept preuzimanja jedinog komada ravnice u blizini Srebrenice, sa već postojećim objektima u kojima niko nikog nije ubio, bar ne masovno. Objekat ostaje rđav, polupanih prozora, jer se komemoracija dešava u ljeto, pa visokim zvanicama nije zima.
Ali sve je to nekako prazno i uzaludno, jer ih Srbi ignorišu već tolike godine. Ja sam, iskreno, nekako i počeo da sažaljevam te ljude, koje ovakvom manipulacijom bez problema mogu gurnuti ponovo u krvoproliće.
Još mi je žalije Srba, koji ignorišući to sve, ne vide da njihova islamizirana braća doje djecu doktrinom o “drugom poluvremenu”. Nadajući se Erdoganovom jermenskom, nagorno-karabah scenariju, a ponovo zanemaruju mogućnost da im se jednostranom politikom i agresivnošću ponovi Karadžićeva autostrada pakla.
NEMA INCKA, ŠTA JE REĆI
Sam događaj u fabrici akumulatora, sasvim je ljigava smotra. Nešto kao Bilderberg grupa srbomrzaca. Mučno je posmatrati oduševljenje i uzbuđeno iščekivanje Dritana Abazovića, jer su novinari dobili instrukciju da ga snime.
U protokolu on, pak, sjedi u drugom redu, dok je Đukanović u prvom. Nakon sekularnog dijela za visoke zvanice, prolazi pokraj postrojenih kamera na užas efbihovskih medija, jer je prvu krv pustio Čedomir Jovanović. Naprosto, tradicija je da su Potočari govornica za srpske autošoviniste. Danas svega za propale političare iz Srbije. Posebno nakon napada na Vučića. Crna Gora je postala zanimljiva tek nakon litijskih promjena, koje su uz Zdravka Krivokapića očigledno beskorisne.
Jedina je nepoznanica što on nije došao umjesto Dritana, kao što je potpuno očekivano da pred mikrofone staje, strpljivo sačekavši, Nenad Čanak. Bez pratnje Vojvođanskog simfonijskog orkestra.
Ubjedljivo najkomičnija je pojava Miraša Dedejića i njegovog vladike. Oni u ime svoje nevladine organizacije sjede iza safa, dok ljudi druge vjere klanjaju. No, obzirom da je to takva vrsta smoproglašenog pravoslavnog sveštenika; koji čestita Božić za Vaskrs, a izjavljuje da bi prešao i na katoličanstvo ako treba za nacionalni cilj; jedino čudi odsustvo mitropolita Hrvatske pravoslavne crkve – Aleksandra Ivanova.
Okupljena šaka entuzijasta koji su mogli prići izlazu im skandira u oduševljenju. Kao i Milu Đukanoviću, nekada ponosnom na “srpsko porijeklo i crnogorsku državnost”. Jedan iza žute trake moli glasno Čedu za fotografiju, on kaže “dok završimo tamo” i pokazuje ka groblju.
BIJELI NIŠANI I CRNI LABUDOVI
Bez obzira što je uzvišenje iznad mezara načičkano kamerama i što su Dritan i drugi do mile volje uživo dobili ono po šta su došli, nema puno smisla komentarisati nečiji vjerski obred. Osim što puno njih, možda čak i polovina, uopšte ne klanja namaz zajedno sa vjerskim vođama.
U hladu platana neki sjede, neki klanjaju. Mnogi hodaju. Nekad se čini kao da je tek pristigla gomila autobusa. Neki posred bijelih nišana, mašu zastavom na kojoj piše Crni labudovi. Ova životinjska vrsta, inače, porijeklom je iz Australije.
Nažalost, i u Banjoj Luci će se više ljudi oglasiti povodom Srebrenice, makar da kažu kako nije bio genocid, nego što se iko oglasi o bilo kojem danu kada se obilježava srpsko stradanje. Obrnuto proporcionalno, kao što oni grade svoj nacionalni identitet na negiranju srpskog i hrišćanskog porijekla Muhameda Filipovića i Nedžada Brankovića, tako i Srbi svoju kulturu sjećanja vide samo kao sredstvo da se politički uzvrati
Srbi su naučili još iz prošlog sistema da o svojim žrtvama ćute. Muslimani od toga prave auru moralne superiornosti, koja im daje pravo da uz pomoć okupatora opet krše mirovne i druge sporazume, do prava na progon i istrebljenje drugih.
NEKULTURA SJEĆANJA
U individualne boli ljudi koji su zaista došli da ožale nekoga ne želim da ulazim, ali oni prvi bi trebali spriječiti politizaciju i instrumentalizaciju ovog događaja, dočim oni to ne čine.
Imam više nego desetogodišnje iskustvo sa komemoracijama u drugoj državi, mogu samo da primjetim da nasuprot nama iz UG Jadovno 1941, kojima resorno ministarstvo iz Srpske uplati 1000KM kad stigne, hrvatski nas mediji ignorišu kao jedan, dok na BHRT ne izađe gotovo ništa; Potočarski igrokaz je naširi nacionalni događaj u kojem svoj doprinos daju svi nivoi Efbihovske vlasti, ali i međunarodnih sponzora.
Od toga da je veb stranicu platila Ambasada Velike Britanije, do toga da ni jedan medij neće pustiti tačne informacije, koji ozbiljno podrivaju taj projekat. Vukovarski, motociklistički, biciklistički maraton. Marš mira, koji su nekada zvali Marš smrti, ali na kojem nose ratne zastave. Puštanje golubova, program ritualnog putovanja tabuta. Njihovog zastajanja. Ma, čitava mreža opštenacionalno jedinstvenih događaja u kojima se prešućuju ključne stvari.
Nekako, osim što do kraja jula ima raznih sadržaja, završno sa još jednim
ODBRAMBENA POLITIKA ODVRAĆANJA AGRESORA?
Srbima niko ne brani da se tako ponašaju, ali oni opet to ne rade. Bez obzira što su visoki predstavnici danas u tom pogledu nemoćni. Srpska se politika namrla straha, koliko i nacija najela samoprezira. Neki imaju golootočke, neki OHR traume, dok su ovi koji stasavaju rasli na Nevladinićkim seminarima i retorici.
Sama činjenica da ništa od ovog što se svaki dan, a ne svake godine u julu vidi u Potočarima, nije moguće bilo gdje u Efbihu, ukazuje na obespravljenost Srba izloženih međunarodnoj agresiji koja traje. Ovako nešto se ne može desiti čak ni u Drvaru ili Glamoču ili Grahovu. Ili baš tamo ne.
Niko nikome, nigdje, nema pravo braniti da ožali svoje mrtve; kao što nikada neće moći da nam zabrani slobodu govora, kojoj je cilj da se spriječi zloupotreba istorije u svrhu opravdavanja zločina protiv Srba, koji se otvoreno planiraju u budućnosti.
Da Srbi u cjelini, ne samo njihove državne tvorevine, ulože i deseti dio novca i truda, koji se ulaže u stvaranje lažnog političkog mita u svrhu obrazlaganja nepravde, agresije i pritiska na njih, Potočarski estradni narativ bi se raspao i među samim muslimanima. Kamoli kao srpska indukovana griža savjesti ili međunarodni hipsterski motiv.
TREĆI DAN, PO SRPSKI
Došlo je vrijeme i da se pođe. Krećući ranije, da izbjegnem gužve koje će nastati kad se program i zvanično okonča, i pored angažovnih redara, bilo je gotovo nemoguće izaći sa parkinga. Vidim onog istog pauka iz Brčkog, odnosno centra Bratunca, kako uklanja nepropisno parkirane.
Sjetim se neke Ciganke od juče, koju u kafe baru Venera u Srebrenici, lokalac pita “dokle ti misliš biti ovdje, koliko puta da ti ja dajem pare?”, na šta ona odgovara “evo još sutra ako Bog da”.
vidim dječaka koji u prevelikom fesu, u istoj pozi i na istom mjestu, sjedi i prosi od devet ujutru.
Zaključio sam da je on prava biološko-likovna emanacija mita o Srebrenici.
