Tada se Đukanović dičio da govori dušom predaka, danas je na čelu onih koje je u avgustu 1989. godine na Cetinju nazvao – “otužnim i komičnim etnogenetičarima, kvazi – istoričarima i pseudointelektualcima”
Piše: Mišo Vujović
“Nametnuti rat ćemo dobiti, baš kao što smo takve protivnike pobjeđivali tokom čitave istorije. Samo ovog puta ćemo ih pobijediti i završiti zajednički život sa njima, nadam se za sva vremena.” Milo Đukanović (1991)
Prođe još jedna obljetnica Srebrenice. Ostadoše sve na svojim mestima ali još udaljeniji i hladniji. A vatra se sa svake strane potpaljuje. Slično kao u 1914. godine. Svi protiv Srbije. Sa izuzetkom što bi Kralj Nikola istupio iz saveza sa Srbijom i nagodio se sa Austrugarskom ali narod se pobunio. Narod je istupio po srcu a ne po moći. Memorijal u Potočarima i ove godine je podsećao na Bečki ultimatum Srbiji. Ko ne prizna genocid biće krivično gonjen – prete.
Drugi se diče da su bili najbrojnija delegacija. Na čelu sa predsednikom, prepunim sućuti, pokornosti sa uperenim prstom preko Drine. I on je glavna zvezda ovogodišnjeg memorijalnog skupa. Tabut beg od Montenegra, od ratnog huškača do žena u crnom i branioca evropskih vrednosti ali van njegovog feuda.
Sklonost da se snuždi pored svačijih nosila da pokajnički prisustvuje seobi tabuta u Potočarima samo je jedan u nizu trikova Tabut bega od Montenegra.
Ovejani marksista, prebogati komunista, borac za verski ateizam Crne Gore, demokrata u skupom odelu, kleptoman po vokaciji, lažov u naraciji, za tri decenije vladavine je uspeo da obesmisli i kontaminira sve o čemu se očešao. Ili da mazne, ili prisvoji sve što mu je došlo pod prste.
Dakle, ni najmanje mi ne smeta njegovo prenemaganje pored tuđih nosila, ni pokajnička snuždenost, ni kukumavčenje poput rahmetli Alije ni oponašanje Franje Tuđmana u upiranju prsta na Srbiju čiju politiku danas poredi sa devedesetim godinama prošlog veka.
A čije su bile devedesete!? Ko je vladao našim životima ko je pretio i zveckao oružjem!? Ko je bio član visokog saveta odbrane? Ko je donosio odluke da se regruti i rezervisti šalju u Konavle? Koliko je poginulo građana Crne Gore od Krajine, Banije, Konavala i Kosova? Država koja ih je mobilisala danas ih proglašava zločincima. Licemerno je plakati uz tuđe humke a sopstvene zatrpavati korovom mržnje i zabora. To je tragično. I to je dokaz našeg duholomstva.
“Danas je vrijeme retrogradnih političkih ideja i ideologija koje su dovele sve naše narode do užasnih tragedija čija je kulminacija upravo genocid u Srebrenici. Vjerovali smo da su te ideje i ideologije sahranjene u nesreći Srebrenice i drugim nesrećama na prostoru Jugoslavije, nažalost vrijeme pokazuje da smo se prerano obradovali…”, poručio je onaj isti čovek koji protvnike rata nazivao apstraktnim pacifistima:
“Nećemo valjda saginjati glavu, kada nas teraju sa ognjišta , a za dezertere treba primijeniti zakon, ali ne nekakav novokomponovani po kojem se ljudi tjeraju sa posla”, naglašavajući tog 18. septembra u Pobjedi, “da princip dobrovoljnosti ne važi ako je domovina ugrožena”.
Vodili ste narod u ratove. Srbija u taj rat – koliko i Jugoslaviju nije verovala, osim rukovodstva i napora da oživi mrtvaca. Rezervni sastav iz Srbije brže povlačio sa ratom zahvaćenih prostora, dok su u Crnoj Gori u vojnom odseku nosili mito da bi ih mobilisali i poslali na front. U Nikšiću je odziv bio 130% što govori o duhu vremena i onime kako se osećao narod.
Ko je huškao na rat!
“Crna Gora je napadnuta od strane ustaša, napadnuta je najprije verbalno o nekakvom pravu na Boku Kotorsku. Napadnuta je sa proširenjem teritorije Hrvatske na Crnu Goru, postavljanjem hadezeovske table duboko na teritoriji opštine Herceg Novi. Napadnuta je potom oružjem, najprije učestalim provokacijama, a zatim artiljerijom. Na te napade odgovorili smo jedino kako umijemo, odvažnom spremnošću da u sastavu oružanih snaga još uvijek postojeće jugoslovenske vojske, sebe da odbranimo agresoru da pokažemo da se sa nama neće igrati rata. Da u Crnoj Gori još ima ratnika i junaka, da nam ne manjka ni motiva …. Nikako se ne bih mogao složiti da je rat koji se vodi u suštini besciljan i da su borci iz Crne Gore bespotrebno na frontu.
To je za mene izdajnička teza, na fonu izdaja koje dio srpske opozicije dosta uspješno plasira građanima te republike. Ne može se mahati grančicama mira dotle dok se srpski narod u Hrvatskoj kolje, masakrira, siluje,dok im se pale kuće, uništavaju imanja samo zato što su Srbi”, grmeo je Milo Đukanović sa stranica Pobjede, 22.10.1991.godine, postajući u jednom trenutku crnogorski Šešelj.
Tada se Đukanović dičio da govori dušom predaka, danas je na čelu onih koje je u avgustu 1989. godine na Cetinju nazvao – “otužnim i komičnim etnogenetičarima, kvazi – istoričarima i pseudointelektualcima”.
