Iako to u ovom trenutku zvuči kao presedan, kao začuđujuća, bezobrazna, kukavička i krajenje politički neprihvatljiva praksa, nametanje zakona u zadnjem trenu ili na isteku mandata nije tako usamljen slučaj u svijetu, zapadnom svijetu naravno
Piše: Predrag Bojinović
Američka superiorna demokratija ima pregršt takvih zakona, koji naravno nisu nametnuti jer se ipak radi o sjajnoj demokratiji, nego su usvojeni i potpisani na samom kraju mandata nekog od predsjednika. Nećemo sada gubiti vrijeme nabrajajući sve te zakone usvojene u zadnji tren, ima ih podosta, pomenućemo samo dva koja je usvojio u posljednjem trenutku nama uvijek dragi Bil Klinton i to 1999. i 2000. godine.
Prvi je derogacija zakona iz 1933. godine kojim se briše razlika između komercijalnih i investicionih banaka, a drugi je zakon o “modernizaciji robnih fjučersa”. Da ne komplikujemo i usložnjavamo šta je to u stvari značilo, samo ćemo reći da su ova dva zakona najveći krivci za izazivanje velike finansijske krize 2008. godine, a znamo šta se tada desilo, i šta se još uvijek dešava, ukratko, katastrofa.
Dakle, nije prvina da se neki ključni zakoni usvajaju na samom kraju mandata. Ali, zašto? Mnogi interesni lobiji koji su oblijetali oko Klintona nisu došli samo tako jedan dan i on kao poznati mirotvorac i altruista rekao: “’Ajde da vam to potpišem pa da popijemo nešto.” NE, nikako.
Naravno da su ti lobisti obigravali oko njega godinama, moljakajući i nudeći, snubeći i mjerkajući, a on kao zaista vješt trgovac, jednostavno se cjenkao, tražeći sve veću i veću sumu. Nije to ništa nepoznato, većina političara svoje bavljenje politikom vidi u tome da u određenom trenutku “mlatne veliku lovu” upotrebom svoje političke moći, jednim potpisom. A kada je za to najbolje vrijeme, pa na kraju mandata. Uskoro odlazim, neće mene boljeti glava zbog toga, a uspio sam i da namaknem neku pristojnu sumu za svoju političku penziju. Lijepo i zgodno, nema šta.
Valentin Incko, odlazeći visoki predstavnik nečega, je juče nametnuo zakon nakon čega je došlo do čitave poplave objava, saopštenja, protesta, podrške i osuda, i svi su bili okrenuti ka njemu, koruškom Slovencu sa austrijskim pasošem. U poplavi izjava i saopštenja potpuno je ispod radara prošla čestitka i podrška od strane američkog ambasadora u Sarajevu, Erika Nelsona, koji je takođe u odlasku, na samom kraju svog ambasadorovanja u Sarajevu. Slučajno, zar ne! Samo naivni mogu prihvatiti da je pisanje ovog zakona vršeno u firmi koju gospodin koruški Slovenac uskoro napušta.
Površno čitanje prvih redova i malo dalje, upućuje na prave autore ovog teksta kojeg su nazvali zakonom, a ti autori sasvim sigurno nisu stranci u ovoj državi. Dakle, Valentin je dobio ovaj tekst, i to sasvim sigurno poodavno, i čekao. Kao svaki dobar trgovac on je strpljivo čekao, jer osnovni trgovački nepisani zakon kaže da svaka roba ima svoga kupca, a da rijetka roba pred samo zatvaranje radnje može da bude veoma, veoma skupa. I tako je i učinio, naplatio je masno i dobro. Sada može da ide u političku penziju. Koliko od toga će dobiti ambasador u odlasku, e, pa sada nije lijepo ulaziti u tako privatne stvari, neka to ostane među njima.
Svaki visoki predstavnik, osim prvog Karla Bilta, je imao unaprijed zadani raspored prilikom preuzimanja dužnosti. Prije svega je morao proći debrifing u Vašingtonu, koji je odlučivao da li određena osoba “zadovoljava postavljene kriterijume”, tj. da li će slušati ono što mu se kaže. Kada bi prešla tu magičnu stepenicu, a svi su je prešli čak i onaj nesretni Nijemac koji nije mogao dići glavu od pospanosti, slijedio je magični put u Rijad. Naravno, u Rijadu se dešavaju zatamnjene scene, prepune petro dolara i tajnovitih puteva prema nekim gotovo nepoznatim bankama, nama običnim smrtnicima potpuno nepoznatim bankama sa veoma tajnovitim računima.
Naravno da je i Valentin Incko morao proći ovaj mistični put inicijacije u povisokog predstavnika. I postao je, i ostao najduže od svih, i evo sada odlazi i ostavlja nam kukavičije jaje da se izleže kada on već odavno neće biti tu, sa nama. Neko je pedantno izračunao da je isti gospodin inkasirao oko tri i po miliona konvertibilnih maraka za vrijeme svog mandata, koje je sasvim zakonski dobio pristojbama u obliku plata per dijema, osiguranja i ostalih spretnih doskočica zapadnog bankarstva.
Ali, ovo je sve čisto, ove pare su išle zvanično preko državnih i bankovnih računa. Ne znamo pouzdano ali zakleli bismo se da su išli preko jedine austrijske banke u BiH. Tu nema ništa sporno i pored svih prozivanja tokom mandata da li je plata od 40 000 maraka mjesečno realna i poštena, jer je plaćaju poreski obveznici ove države, ipak, sve je tu čisto. Koruški Slovenac kao marljiv i štedljiv čovjek je vjerovatno prištedio 90% ovih sredstava, jer istinu govoreći i nije imao na šta da troši te pare. Sve mu je bilo plaćeno, i stan i hrana, odjeća i obuća, jedino ako je imao neke zaista posebne potrebe da zadovoljava, onda je zahvatao u svoju kesu i usko je driješio.
Bilo bi zaista zanimljivo sada, kada on odlazi, znati koliko zaista novca ima na svojim računima ovaj gospodin. Onim drugim računima, a ne ovim zvaničnim koje vodi u jedinoj austrijskoj banci u BiH. Ali, tajni računi se i zovu tako jer vlasnik ne želi da se zna njihovo pravo stanje. Pravosuđima su ovi računi potpuno nedostupni, prema svetim pravilima uzvišene zapadne demokratije, osim ako ste Rus, Srbin ili tako nešto, pa da vas se optuži da ste korumpirani i loši. Jer oni, zapadnjaci, oni su cijepljeni protiv korupcije, kod njih to ne postoji.
Gospodin Valentin je opravdao ozakonjenje ovog teksta njegovom “nadom i vjerom u pomirenje u BiH”, kako će ovaj tekst pretočen u zakon napokon umiriti i pomiriti zavađena plemena Balkana. Odavno je poznata ova nesebična i plemenita želja austrijskih vlasti da pomogne ovoj napaćenoj zemlji. Od upada austrijske vojske tokom 18. vijeka stalnih trzavica na granici tokom 19. vijeka pa sve do okupacije 1878. godine i aneksije iz 1908. godine.
Austrijske vlasti su se zaista zdušno trudile da izmire lokalna plemena uporno namećući svoje visoke predstavnike koji su vođeni bogobojažljivom rukom uvijek nekako nalazili pravi put da izmire zavađenu braću. Naravno nije uvijek bilo lako, jer su pojednci poput Žerajića i Principa i njima slični, često kvarili idilu zapadanog prosvjetljenja ove divlje zemlje. Ali, šta da se radi, neko mora da obavi i prljavi posao. Sada je izgleda došlo vrijeme za Davida Štrpca, da sve sa jazavcem dođe u sud BiH, da ga okrivi za sva nedjela i nepodopštine protivu pomirenja i rahatli života sa zlatnim kašikama. Njega, jazavca naravno, ne sud, na šta ste pomislili zaboga.
Na kraju da se podsjetimo početka teksta. Nakon Klintonovog potpisa na gore pomenuti zakon, trebalo je osam godina da zemlja uđe u ekonomsku katastrofu, vjerovatno bi i ranije da nije bilo rušenja kuli bliznakinja i ratova po Bliskom istoku. Koliko li će nama trebati?
Sudeći prema izjavama sarajevske štampe i političara, ne mnogo, nažalost. U Sarajevu su političari za početak prilično oprezno komentarisali Valentinovo pisanije, da ne bude previše očigledno da se ne počne odmah sa slavljem, osim naravno uvijek nestrpljivog Džafija. On je, isfrustriran, pravo iz nemirnih snova u kojima ima samo jednu fiksaciju u obliku srpskog mu kolege, odmah uskočio pred kamere i ustvrdio kako će Dodik biti uhapšen, kao da je ovaj zakon i pravljen samo zbog njega, potpuno zaboravljajući na unisonu reakciju političara iz Republike Srpske. Od Džafija zaista ne može više ni da se očekuje, nažalost, on bi hapsio. Taj bliskoistočni demokrata najpoznatiji po uvođenju šerijatskog oblika vladavine tokom rata, i nije sposoban za nešto ozbiljnije.
Kako on zasigurno nije čitao velikog srpskog pisca Danka Popovića (a, da li je išta čitao uopšte) preporučićemo Džafiju veliki roman ovog pisca Knjiga o Milutinu, i jedan citat. Nakon ubistva kralja Aleksandra u Marseju, Milutina pitaju šta on o tome misli, pa on kaže: “Nije dobro, nije nikako dobro. Mi Srbi smo naučili da sami ubijamo i smjenjujemo svoje kraljeve, nije u redu da to neko drugi umjesto nas čini.” Rado ćemo Džafiju poslati tu knjigu, naravno ukoliko nije zaboravio da čita ćirilicu, možda će nešto i naučiti.
P.S. U međuvremenu će prepodobni Valentin da uživa na mističnim destinacijama širom svijeta, krckajući mnogo više od trideset srebrnjaka. Neka mu je na zdravlje!
