Bogdan Bukumirić je 13. avgusta 2003. godine kao petnaestogodišnjak preživio napad na Bistrici u Goraždevcu. Ljekari su mu davali samo četiri odsto šanse da preživi, ali on je pobijedio.
Danas, 18 godina kasnije, on je suprug i otac. Ne osjeća potrebu za osvetom, ali živi za dan kada će počinioci da budu pronađeni i kažnjeni.
Prije tačno 18 godina, na rijeci Bistrici u Goraždevcu kod Peći nepoznati napadači su iz automatskog oružja pucali na srpsku djecu koja su se kupala u rijeci. Ubijeni su – Ivan Jovović i Pantelija Dakić, a teško su ranjeni – Đorđe Ugrenović Marko Bogićević, Bogdan Bukumirić i Dragana Srbljak.
Za ovaj zločin niko nije odgovarao, počinioci nisu pronađeni ni nakon 18 godina, a Euleksa je 2011. godine obustavio istragu “zbog nedostatka dokaza”.
Tog 13. avgusta Bogdan Bukumirić zadobio je sedam prostrijelnih rana. Ostao je bez slezine i djela lobanje. Ljekari su mu dali samo četiri odsto šanse da preživi, ipak uspio je.
– Ja sam nastavio svoj život, oženio sam se 2014. ostvario sam se kao roditelj, imam dvije kćerkice – Nikoliju i Anđelu koje su mi najveći uspjeh u životu. One mi daju snagu da nastavim dalje, ne dozvoljavaju mi da klonem duhom. Zbog njih pozitivno razmišljam, i ne osjećam potrebu za osvetom. Ali, sa druge strane ja sam jedan tužan čovjek zato što 18 godina čekam poziv iz Međunarodne zajednice tokom kojeg će mi reći da je neko priveden, da će konačno da izađe pred sud da mu se sudi za zlodjela koja je uradio. Moje rane i rane porodica poginulih to zaslužuju – ovim riječima započinje svoju priču za RTS Bogdan.
Prvo sjećanje na 13. avgust mu je pucnjava iz okolne šume i Panta koji pada pored njega, prenosi Blic.
– Kao i svakog dana, krenuo sam sa drugovima na rijeku da se kupamo jer bazen u selu nije postojao. Ušao sam u vodu koja je bila neubičajno hladna za avgust. Napravio sam par krugova i vrlo brzo izašao iz rijeke. Bio sam pored Pante kada su zapucali, okrenuo sam se ka njemu i vidio da pada na zemlju. U tom momentu su me tri metka pogodila u grudni koš sa lijeve bočne strane, još dva iznad grudnog koša i jedan u stomak. Više nisam mogao da stojim na nogama i dok sam padao, sedmi metak me je pogodio sa desne strane glave, a osmi mi je okrznuo lijevu nogu – prijseća se Bogdan trenutka napada.
Nakon pucnjave zavladao je metež, jauci i plač čuli su se s obale rijeke, tragovi krvi na razbacanoj odjeći i obući. Nedugo zatim oglasile su se i sirene. Uznemireni meštani odvode povređenu djecu u italijansku bazu Kfora u Goraždevcu, a zatim u seosku ambulantu gdje im se ukazuje prva pomoć.
– Tri puta su mi ljekari previjali glavu, tri puta sam zavoj skidao i rukama stiskao rane, onako u bunilu sam mislio da ću pritiskom makar malo ublažiti bol koji sam osećao. Doktorka koja nas je primila, svjesna da nema uslova za naše dalje liječenje, zamolila je Kfor da nas otprati do njihove bolnice u gradu, ali oni su to odbili sa obrazloženjem da nije bezbjedno da se kreću sa srpskim tablicama – opisuje Bogdan.
