Aktuelni bojkot zajedničkih institucija od strane političara iz Republike Srpske na najbolji način dokazuje istinu koju u Sarajevu, ali ni na Zapadu, ne žele da čuju: BiH je sastavljena iz entiteta. BiH ne može da funkcioniše ako entiteti to ne žele. Stvarna politička moć leži u Srpskoj i Federaciji BiH, a nikako na Marijinom Dvoru u Sarajevu.
Da nije tako, zar mislite da Željko Komšić i Šefik Džaferović do sada ne bi naredili helikopteru Oružanih snaga BiH (pod uslovom da je ispravan) da gasi požare po FBiH? Da nije tako, zar mislite da Parlamentarna skupština i Savjet ministara BiH ne bi odlučivali bez parlamentaraca i ministara iz Srpske? Zar mislite da bi imao smisla zaključak svih partija iz RS da ne učestvuju u radu institucija BiH? Ili eventualno sutra isti takav zaključak iz Federacije.
U Dejtonu su Bošnjaci dobili formu – da je BiH međunarodno priznata kao država, a Srbi suštinu – da Republika Srpska u svojim rukama ima konce po kojima ono što zovu „država BiH“ ima da igra kao u najboljoj lutkarskoj predstavi. Istovremeno, institucije BiH mogu entitetima da blokiraju samo ono što im dolazi na verifikaciju, a to su međunarodni ugovori, među kojima je za običan svijet najviše nebitnih stvari, kada odbijete zaduživanja i grantove.
Naravno, i stranci i bošnjački političari su to vrlo brzo shvatili i skoro sve odluke OHR išle su u smjeru pravljenja države od BiH. Ali kao što vidite, BiH i dalje nije država u punom značenju te riječi. Nefunkcionalna je. Zato odgovor Sarajeva i OHR na novonastalu krizu ne može ni da bude pravni, nego samo politički, često politički nasilan. Zato se priča isključivo o sankcijama.
Koji je grijeh predstavnika Srpske?
Grijeh je u tome što, umjesto praznog laprdanja, kuknjave i prijetnji, do sada nisu češće koristili ustavne i zakonske mehanizme kojima bi svaki put iznova dokazivali ko se stvarno pita u BiH.
