Banjalučki heroji u plavom – ovu titulu ponijela su četiri policajca koja su u tri dana u najvećem gradu Srpske spriječili dva samoubistva.
Policajci su prvo u petak spriječili djevojku u namjeri da skoči s mosta u Vrbas, a onda u nedjelju iza ponoći iz rijeke spasavali mladića.
“Banjalučki policajci spasili dva života“, “Hvale vrijedna akcija”, “Spriječili skakanje s mosta i utapanje u Vrbasu” – ovo su samo neki od naslova o vijesti koja je preplavila domaće medije i to zaslugom heroja u plavom – Nemanje Repajića, Nebojše Topalovića, Dalibora Tešića i Miloša Kablara.
Repajić kaže da je pružanje pomoći onima kojima je potrebna najveći motiv bavljenja ovom profesijom.
– Upravo ovo što se desilo te noći možda je jedan od najvećih motiva, da nekom pomogneš, spasiš život i, na neki način, utičeš na nečiju sudbinu u pozitivnom smislu – ističe Repajić.
Njegov kolega Dalibor Tešić dodaje da je oduvijek znao da želi da bude policajac.
– Kao dijete igrao sam se i uvijek sam maštao da i ja jednog dana nosim uniformu, jer uniforma je ogledalo jedne države, svako treba to da poštuje – naglašava Tešić.
Dva policajca koja dijele različite sudbine i iskustva, ali i motive za stupanje u službu predvodili su, svaki u svom timu, akcije kojima su spasena dva mlada života. Nemanja Repajić se, u noći sa nedjelje na ponedjeljak, tokom redovne ophodnje zatekao u policijskom automobilu na Gradskom mostu, gdje je njega i kolegu zaustavio zabrinuti svjedok pokušaja samoubistva. Nepoznat muškarac mlađe životne dobi, bacio se u rijeku i ubrzo nestao pod vodom, nakon čega je za njim skočio i Repajić.
– Počeo sam da ronim, da ga tražim pod vodom, ali od njega nije bilo ni traga ni glasa. Onda sam rekao sebi “moraš sad smoći snage, moraš da završiš kako treba”, i odlučio sam se za metodu poskakivanja po vodi – poskakivao sam u nadi da ću udariti u nešto mekano. U jednom trenutku sam osjetio nešto mekano, zaronio sam, pokušao sam da ga uhvatim za ruku, međutim ni to nije uspijevalo. Onda sam odlučio da desnom nogom zagrabim ispod njegovih pluća i stomaka i potiskivanjem da ga pokušam dići. U jednom trenutku od siline udara njegovo tijelo je izašlo na površinu i ja sam ga stavio na desno rame i iznio – priča Repajić.
Sve je završeno uspješno i uz pomoć civila, a povrijeđenog su dalje zbrinuli ljekari Hitne medicinske pomoći. Želja da pomogne te se noći, ne prvi put, ispunila Repajiću, koji je nakon oca i strica, treći policajac u porodici. Uniformu je već sašio svom sinu, koji ima tek četiri dana.
Nešto drugačiji put do uniforme imao je njegov kolega Dalibor Tešić. Diplomirani pravnik unutrašnjih poslova u službi je već šest godina, a jedan od najvećih izazova u karijeri imao je u petak nakon dojave da se sa mosta u Trapistima jedna djevojka pokušava baciti. Uz nju su zatekli i gospođu srednje životne dobi koja je već ostvarila kontakt sa djevojkom, kojoj je trebalo pomoći.
– Kada je ta osoba počela da govori svoje podatke – ko je, šta je, gdje živi, koji su to porodični problemi koji su je naveli da ona to uradi – mi smo uspjeli da joj priđemodovoljno blizu, te da je kolega Kablar i ja uhvatimo za ruke i da uspostavimo kontakt. U tom trenutku, kako je bilo oko 16.00 časova, bila je velika koncentracija vozila u dvije trake, ona je u jednom trenutku i tad pokušala da se istrgne iz naših ruku, da se baci na kolovoz, ali smo je u toj namjeri spriječili – priča Tešić.
Na sreću sve je završilo dobro. Dva gesta, dvije ekipe u dva potpuno različita trenutka, ujedinili su se u misiji, vođeni idejom da uniforma spasava život. Ta činjenica koju proživljavaju iz smjene u smjenu obavezuje ih, kažu, na časno obavljanje posla i odanost pozivu u svakom trenutku.
