Nikad ništa nije uradio preko veze, odbio je da se preseli u veći stan, a 1991. je napustio saveznu funkciju i iz Beograda se vratio u Banjaluku.
Ali to nije sve. Kakav je čovjek i političar bio Živko Radišić svjedoče i brojne anegdote.
Krajem sedamdesetih, kada je bio predsjednik Opštine Banjaluka, ili današnjim rječnikom kazano gradonačelnik, Radišić je, kako je sam svjedočio, u goste primio gradonačelnika jednog kineskog grada.
Gost ga je upitao koliko Banjaluka ima stanovnika, a Živko je ponosno rekao: eto, preživjeli smo zemljotres, ali grad ima čak 130.000 stanovnika.
– On mi je odgovorio, napola u šali: blago vama, druže Radišiću, vi vjerovatno svakog svog sugrađanina znate po imenu i prezimenu – ispričao je Živko Radišić u jednom od svojih posljednjih intervjua.
Iz tog doba je i anegdota, do sada nepoznata javnosti, o nadmudrivanju sa generalima i predsjednicima drugih krajiških opština, u vezi sa izgradnjom aerodroma Mahovljani.
Početkom osamdesetih, gradonačelnik Radišić je bio domaćin jednog dugog i iscrpljujućeg sastanka na tu temu. Trebalo je da se gradi kao kombinovani aerodrom za civilne i vojne potrebe, muka oko finansiranja, a kriza kuca na vrata.
– Ne daju se generali, ali ne daju se ni političari i tako satima – svjedoči jedan nekadašnji Radišićev saradnik.
Radišić je, tvrde oni koji su ga poznavali, bio u odličnoj kondiciji za cjelodnevne sesije, ali ostali učesnici su, ogladnjeli i ožednjeli, bili na izmaku snaga.
– Kad je vidio da je nastupio pravi momenat, Živko pošalje saradnike iz kabineta da iz tadašnje ćevabdžinice “Kod Muje”, prekoputa opštine, donesu brdo ćevapa za umorne pregovarače. I bogami, poslije ćevapa, pade dogovor – priča sagovornik Srpskainfo.
Kasnije, kada je, već u zrelim godinama, izabran u Predsjedništvo BiH, Živko Radišić nije bio u top formi, kao u mladosti. Ali, od svojih principa nije odustajao.
A jedan od njegovih temeljnih principa je bila skromnost. Smatrao je da funkcioneri treba da žive kao sav normalan svijet.
To je zapanjilo tadašnjeg visokog predstavnika u BiH, Karlosa Vestendorpa, kada je 1999. došao na privatnu večeru kod Živka Radišića i njegove supruge Seke.
Nije mogao doći sebi kad je vidio da „šef države“ sa suprugom i dvojicom sinova živi u običnom dvosobnom stanu u stmbenoj zgradi: da nema salon, nego večeru poslužuje u denvnoj sobi, koja služi i kao trpezarija. A tek kad su mu Radišići pokazali stan i kad je vidio da jedine dvije sobice u stanu koriste dvojica njihovih sinova.
-Pitao me je, gdje spavate vaša gospođa i vi. Rekao sam, ovdje, imamo ležaj na rasklapanje. Tada je prokomentarisao: šef države i prva dama spavaju na ležaju na rasklapanje, e to nema nigdje u svijetu – ispričao je ranije Radišić autorki ovog teksta.
Iz tog doba datira i priča o tome kako Živko nije bio sklon „državnim“ ručkovima i večerama o trošku naroda.
Jedan od njegovih vozača je pričao kako su mu svi zavidjeli i vjerovali da se uz posao „sjajno provodi“, a on je odgovorio: u životu nisam pojeo više kifli, nego sada kad vozim predsjednika.
Poznato je, međutim, da je Živko Radišić uvijek štito ljude i da je gledao da ih razumije i posavjetuje, a ne da ih kažnjava.
Kako je to funkcionisalo, svjedoči za Srpskainfo Boris Kujundžić, koji je za Radišićevog mandata, kako sam kaže, bio „mlad i zelen portparol Predsjedništva BiH, koji je gledao stare asove i učio od najboljih“.
Ispred zgrade u kojoj je živio Radišić bila je kućica u kojoj su se smjenjivali policajci iz Uprave za obezbjeđenje ličnosti i objekata, što je uobičajeno ispred kuća i stanova visokih funcionera.
– Jednom, kad smo se kasno noću vraćali iz Sarajeva, policajac u kućici je zakunjao. Nije ni primjetio da su stigla kola sa funkcionerom kojeg štiti. Živko je mirno izašao iz auta i rekao svojima iz pratnje: “Probudite ga, razoružaće ga neko, pa će izbiti skandal” – priča Kujundžić.
Tako je, faktički, spasio policajca, kojeg je na dužnosti prevario san. Jer, da ga je prijavio nadležnima…
Boris Kujundžić priča i kako je bilo raditi sa „neponovljivim“ Predsjedništvom BiH, u sastavu: Živko Radišić, Beriz Belkić i Jozo Križanović.
Kako su ranije pisali mediji, oni su ostali zapamćeni po tome što su, da bi smanjili administraciju i troškove, imali zajednički kabinet, a nerijetko su se zajedno vozili u jednom službenom automobilu.
Bili su poznati i po svojim javnim istupima. Novinari su zapamtili Radišićeve maratonske pres konferencije.
Belkić je često davao izjave, a Križanović je i pred kamerama i u zvaničnim prilikama govorio jako tiho.
– Jednom sam im, neformalno, uz kafu rekao: kad bi Živko govorio kraće, Beriz rijeđe, a Jozo glasnije, imali bismo idealno Predsjedništvo. Mislio sam da će se naljutiti, ali oni su se slatko nasmijali i poslije to prepričavali kao vic – kaže Boris Kujundžić.
