Kada je grupa građana 7. maja 2001. godine spriječila postavljanje kamena temeljca za obnovu Ferhat-pašine džamije u Banjaluci, mediji u Federaciji BiH danima su brujali o „srpskim divljacima koji ugrožavaju vjerske slobode, nastavljaju sprovoditi etničko čišćenje i direktno udaraju na demokratiju i ljudska prava“.

Kada je grupa građana protekli vikend u Crnoj Gori barikadama i naoružanjem pokušala da spriječi prolazak vjernika i sveštenstva, predvođenih patrijarhom Porfirijem u manastir na Cetinje, gdje je trebalo da se obavi ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija, mediji u FBiH ponovo su se digli na noge. Međutim, umjesto da osude one koji su divljali i pokušali spriječiti ulazak vjernika i sveštenstva u Cetinjski manastir, opet su se okomili na Srbe.

Ovaj put Srbi su krivi jer su željeli da uđu u svoju bogomolju i ustoliče novog mitropolita kao što to tradicija nalaže, a što je rađeno vijekovima unazad.

U svojim izvještajima i izjavama Srbe su nazivali „četnicima, divljacima, Vučićevcima i slično, koji na silu žele da obave ustoličenje“.

Da li zbog svog neznanja ili namjerno, niko od njih nije pomenuo da je riječ o tradiciji čiji korijeni sežu vijekovima unazad, te da je prije Joanikija u tom istom manastiru ustoličen 41 mitropolit crnogorsko-primorski.

Dakle, slovima, ČETRDESET I JEDAN MITROPOLIT je ustoličen u Cetinjskom manastiru prije Joanikija. Ustoličenje, gle čuda, nije trebalo da se obavi u tamo nekoj vladinoj instituciji ili džamiji, sinagogi, već u hramu Srpske pravoslavne crkve. Drugim riječima, srpski vjernici i sveštenstvo su željeli da uđu u svoj hram. Tačka.

Koja je onda razlika između događaja od prije dvije decenije u Banjaluci i ovog sada u Cetinju?

U oba slučaja je grupa građana pokušala da spriječi vjernike i njihovo sveštenstvo da se okupe oko svoje bogomolje.

U prvom slučaju su ostrašćeni nacionalisti željeli da spriječe da se bogomolja Islamske vjerske zajednice u srcu Banjaluke obnovi, a u drugom slučaju da spriječe vjernike i sveštenstvo SPC da uđu u svoju bogomolju na Cetinje.

U oba slučaja je riječ o bogomoljama starim nekoliko vijekova, koje imaju posebno značenje u srcima njihovih vjernika.

Jedina razlika između prvog i drugog slučaja je u tome što su u prvom napadači bili Srbi, a u drugom slučaju su Srbi bili žrtve.

I tu dolazimo do srži problema.

Ne ide Srbin i žrtva u istu rečenicu, bar ne po tumačenju brojne bošnjačke sarajevske političke elite, analitičara i medija. Patološka mržnja prema Srbima i SPC – jedina je riječ koja može opisati histerične izjave pojedinih bošnjačkih političara i ratnohuškačke tekstove u pojedinim medijima u FBiH.

Kako drugačije, ako ne kao patološkom mržnjom prema Srbima, objasniti činjenicu da je za pojedince sprečavanje ustoličenja i odlaska vjernika i sveštenstva u njihov hram – čin demokratije.

Ako ne kao mržnja, onda se njihove izjave i izvještaji jedino još mogu protumačiti kao poziv svim nacionalistima širom regiona da na isti način postupe u svojim sredinama. Dakle, dio bošnjačkih političara i javnosti je javno pozvao na linč vjerskih grupa koje nisu većina u državi u kojoj žive.

Da li onda po toj logici sutra grupa ostrašćenih Crnogoraca može da spriječi ulazak u džamiju bošnjačkim vjernicima, kojih po zadnjem popisu ima tek 8,6 odsto u Crnoj Gori, ili građani Beograda da onemoguće pristup vjernicima u gradsku džamiju, ili to isto učine stanovnici nekog grada u Hrvatskoj ili Republici Srpskoj.

Ako je suditi po izjavama dijela sarajevskih političara i medija koji su ovih dana srčano navijali da se na Cetinju prolije krv, sve u cilju da se „napakosti SPC i njenim vjernicima“, onda je odgovor da.

I zato, ti isti koji pozivaju na krvoproliće i ugrožavanje vjerskih sloboda srpskog naroda, neka se dobro zamisle šta ako se isto to sutra desi njima. Da li će i tada to biti čin demokratije ili ustanak “većinskog naroda”, kao što je, po njihovom tumačenju, bio slučaj na Cetinju?

Izvor: Srpskainfo