Kad neko pomene klovna, mi pomislimo na cirkus. I obrnuto. Klovn i cirkus idu ruku pod ruku, mnogo više nego akrobata i cirkus, recimo. Jer akrobata je spretan, a cirkus je naprosto cirkus: u izvornom značenju krug, u prenesenom, pod a) prizor koji je bučno šaljiv, zabavan, velika komedija, pod b) situacija u kojoj se ne zna ni ko pije ni ko plaća, komešanje, pometnja, zbrka [dosta cirkusa! uzv. kojim se zaustavlja neodgovorno ponašanje).
PIŠE: Nataša Tešanović
Velika zbrka, komešanje, pometnja i haos, praćeno ponašanjem koje se u najmanju ruku može okarakterisati kao neodgovorno, danima već potresa Republiku Srpsku. Neki su to već nazvali aferom kiseonik, no gledajući sve koji se osjećaju pozvanim da o njoj nešto kažu, ne možemo a da ne konstatujemo da je u pitanju cirkus, onaj pravi sa pokojim akrobatom i gomilom klovnova. Iako o čistoći kiseonika ništa ne znaju većina njih se utrkuje ko će nam plastičnije objasniti o čemu se radi; jedni nam govore koje LABARATORIJE pouzdano znaju da je kiseonik MEDECINSKI, drugi nas ubjeđuju kako je isti nabavljan regularno, ali će ipak da traže “ispravnijeg” dobavljača, treći plaše narod da ništa nije u redu i da su ga trovali, što će mu na trgu pojasniti i bivši klovnovi režima, koje su sad primili u svoj cirkus.
U drevnom Egiptu klovnovi su bili Pigmeji, obučeni u leopardovu kožu. U staroj Grčkoj, klovnovi su nosili velike vještačke faluse oko bedara; u srednjem vijeku bijahu glas razuma, jer je samo dvorska luda bila slobodna da govori istinu. Ovi naši domaći klovnovi, autohtone sorte, nemaju leopardovu kožu, ali su uglavnom moralni pigmeji, nemaju vještačke faluse, ali nas, oprostite na izrazu, svojim nastupima zapišavaju redovno i bez šaranja. Dvorske lude nažalost nemamo, a kontam bolje bi bilo da imamo i dvor i lude, bar bi se znalo ko je ko, i šta je čije. Imamo, doduše, umišljene kraljeve, i one koji umišljaju da ih zamijene, imamo i dvorske dame, doktore, čak i konje, a imamo i nekrunisane prinčeve, kojima lude koje govore istinu nisu trebale, a sad bi im valjale…
Jer umjesto luda i dvora, cirkus je u našem gradu, smjestio se i ne misli skoro ići.
I ne bi ni to bio problem da nas već polako ne hvata koulrofobija. To vam je “iracionalni strah od klovnova”. U najtežim slučajevima može da izazove plač, vrisku ili ljutnju, zatim znojenje, mučninu i ubrzane otkucaje srca. Strah, pretpostavljaju stručnjaci, izvire iz nelagode zbog nepovezanosti između vesele maske i istinskog identiteta i osjećanja koja se kriju iza te maske. Od njega pate djeca, (što je znao najveći majstor horora Stiven King i na čemu je zaradio velike pare), ali i odrasli kod kojih, kažu psiholozi “neugodnost mogu uzrokovati pretjerana šminka, manijakalno ponašanje i nepoznate emocije (šta se zaista događa iza te maske?!).”
Suočavajući se sa ovom pojavom jedan cirkus je čak razvio program koji odraslima pomaže da nadvladaju strah od klovna; tretman počinje tako što klijenti sretnu klovna obučenog kao klovn, a poslije toga ga vide kao normalnu osobu, bez šminke i glume. Potom posmatraju kako nanosi šminku i kostim. Program takođe, u sklopu tretmana, pruža i edukaciju o istoriji klovnova i zašto se ponašaju tako kako se ponašaju.
Što se nas tiče, teško da bi nam ovo pomoglo. Znamo mi zašto se ovi naši klovnovi tako ponašaju, ne treba tu nikakve posebne edukacije, problem je kako ih sresti kao normalne osobe, bez šminke i glume. I pošto se tom problemu ne nazire rješenje, ovaj cirkus će potrajati, sa sve nadmetanjem ko je veći klovn. A za našu fobiju od njih, takvih, trenutno, nema ni lijeka, ni kiseonika.
