Pozvan sam da govorim u emisiji (na jednom jutjub kanalu) na temu srpskih žrtava i srpskoga stradanja, uz molbu da: „Ako mogu ne budem previše ekstreman“?

Piše: Mihailo Medenica

Pozvan sam da govorim u emisiji (na jednom jutjub kanalu) na temu srpskih žrtava i srpskoga stradanja, uz molbu da: „Ako mogu ne budem previše ekstreman“?

Odbio sam, ne mogu da ne budem ekstreman, ne znajući šta uopšte znači biti „esktreman“ kada je o srpskome stradanju reč?!

Je li to to famozno „pomirenje“ kojem valja težiti a koje obavezno podrazumeva da Srbin nikada nije dovoljno mrtav i da ga je uvek previše?!

U sred Srbije se od mene, svakoga od nas, valjda očekuje da kažemo kako jesmo stradalnički naroda, ali da su i krvnici ljudi, da razmerimo greh na pola pa da pamtimo ali tek onoliko koliko nam pamćenje neće pomutiti vidike..?

U sred Srbije sam valjda trebao da kažem su nas jame prepune ali da nisu za to isključivo krive zveri već same jame…

Da ih nije bilo toliko ne bi ni nas toliko bilo u njima, jel da?

Ne bi nas Hrvati istrebili da nam se živelo, no, eto, valjda smo kolektivno bili depresivni i nešto bezvoljni pa da nas nisu poklali masovno bi smo se samoubili…

U Jasenovcu, Jastrebarskom, Jadovnu, Gradiški…su preklinjali da ne idemo pod malj ali trvdolgavi, ludi Srbi i glavom kroz zid i glavom na malj…

Vekovima tako.

Jednako i u Bosni i Hercegovini: povadiše nam oči, razdrobiše trbuhe, razmakoše grudi, silovaše i preklaše trudnice, raspeše decu, zatrše sela, prekopaše grobove…no hajde da gledamo u budućnost, ali nam manjka očiju…

Hajde ti majko, zaludna Srpkinjo, hajde s dečija groba eno te budućnost zove, i ne mari što istim glasom doziva kao i onomad što je kad su ti prve komšije upale u kuću…

Rodi još koje, aman, kako ćeš sutra pred krvnika, čime da ga daruješ ako novih vratova i kostiju nema?!

Zar da se brukaš, Srpkinjice, pobogu, što nema koga preklati do tebe mučene, a domaćinska ste kuća bili..?

Hajde da govorimo o stradanju i žrtvama našim ali da nekako ne pomenemo Orahovac, Veliku Hoču, Staro gracko, Istok, Goraždevac, Đakovicu, Peć, Klinu, Prilužje, Prizren, Mitrovicu, Bajgoru…

Da ne budemo ekstremni, aman, pa i ovako se ne može živeti doveka, a smrt je smrt, ista u postelji- ista pod nožem…

Padne glava na jastuk- padne glava niz livadu, isto je to..?

U sred Srbije da od prošlosti Srbije zahvatimo ko lavorom kišnicu…

Da znamo tek koliko nas ne zamara da pamtimo.

Da pamtimo onoliko koliko ćemo moći brzo da zaboravimo.

U budućnosti vazda čeka prošlost, neumirena i neoplakana, i nema tu druge.

Nije budućnost ništa novo no namirena prošlost!

Kad budemo znali do u kost koliko nas je pod zemljom znaćemo i zašto smo na njoj.

Ne mogu istina i pomirenje vazda biti ćuprije preko reka srpske krvi.

Ne mogu srpski grobovi doveka biti bunjišta!

Nije crnina Srpinje i Srbina ruho za svačije šatre, bre!

Neću doveka, zarad nekakvog mira, o zadušnicama da palim voštanice po trnju i omarima, ne znajući pod kojim mi počiva đed, čukunđed, čukunđedov otac, đed…

Ne može svačiji mir vazda biti naš nemir, ne može!

Neću da ćutim da mi svaka crkva, svaki manastir više pamti ognjeva nego jutrenja…

Da su nas klali jer nikad nismo dovoljno mrtvi!

Da su nas raspinjali jer nas je vazda bilo previše, pa i gde ni jedan Srbin ne ostane!

Neću nigde, naročito ne u sred Srbije da se stidim što mi je dom na temelju doma, pod kojim je još stotinu temelja što još tinjaju i ječe.

Da ne budem «ekstreman»?!

Dakle, da budem Srbin koliko će to nekome biti zabavno, ko cirkuska atrakcija…

Nikad, po cenu da doveka živim životima mrtvih!

Budućnost nije ništa drugo do namirena, ispoveđena i pričešćena prošlost.

U sred Srbije da prećutim Srbiju?

Nažalost, postajemo narod zaborava – koliko smo postradali od krvnika toliko je i naše stradanje od verovanja da su jame i kame žrtve, a mi dželati…

Izvor: IN4S