Milo Đukanović je kameleon. Uvijek će iskalkulisati šta je najpovoljnija politička situacija po njega, i tako će se i ophoditi. Ovaj teren je nov za njega, i očigledno je da se na njemu slabo snalazi. Samo još novoj vlasti treba da klikne da je on prošlost
Piše: Luka Tapušković, aktivista DF-a
Predsjednik Crne Gore,kada mu je bila potrebna podrška Srpske Pravoslavne Crkve, nije se libio oko toga da joj se obrati za pomoć za pobjedu na izborima. Tako se pojedinci sjećaju kasnih 90-ih godina kada Milo Đukanović ide po crkvama i manastirima, cjelivajući Časni Krst, nalažući badnjak (naopako), pa čak ide i do patrijarha Pavla da traži podršku, samo da bi osvojio vlast na izborima.
Tad je opcija Mila Đukanovića izgledala kao slom komunizma, kao pad jednog sistema, jednog režima, jedne Bogoboračke ideologije. Narod je mislio da će time biti konačno oslobođen tog nasljeđa. Prevario se.
Demokratska Partija Socijalista je bila i ostala komunistička stranka. Samo prepakovana, presavijena u oblande. Obećanjima evropske budućnosti, punili su uši građanima da su oni baš ti koji će Crnu Goru izvesti iz ambisa u koji je zapala. Sve to vrijeme su Milo Đukanović i njegova klika punili svoje džepove od novca građana, a skoro smo se uvjerili, i novcem sa crnih tržišta.
Nije mu bio problem da preokrene svoju ideologiju za 180 stepeni, kada postaje žestoki zastupnik ideologije Slavka Perovića, i gura Crnu Goru u nezavisnost. Pokradenim referendumom, ogriješio se o narod Crne Gore i stvorio državu koja nikada nije bila država svih njenih građana. Pametno je i čekao taj momenat, da ta ideologija zaživi, obećavajući državu koja konačno neće biti vazal Beogradu. A desilo se upravo suprotno. Dobili smo državu koja je služila (i služi) samo kao paravan Mila Đukanovića, državu koja će štititi njegovo bogatstvo.
Naravno, samo je bilo pitanje vremena kada će se Milo Đukanović okrenuti put Crkve koja ga je na neki način i dovela na vlast. Sjetimo se koliko je blaženopočivši mitropolit Afmilohije pozivao Mila i njegove pristalice da se krste u jedinoj kanonskoj Crkvi u Crnoj Gori, a koliko je to bilo zaludu. Veća je šansa postojala da se Josip Broz Tito krsti, nego Milo Đukanović. Tog momenta, kad se okrenuo ka Crkvi i napao je, želeći da prisvoji njenu imovinu, gdje on naravno vidi samo profit, tu je ozvaničio svoj kraj.
Teško je sa Bogom ratovati.
Narod kojem je svega već bilo dosta, nije više imao želje za bilo kakvim protestima protiv Đukanovića. Umorili su se od svakodnevne borbe za život i opstanak. A opet, desile su se litije, najveći protesti koje je Crna Gora ikad vidjela, a složićete se, i naljepši. To je taj narod koji je bio dužan istoriji. Ništa drugo se nije moglo ni desiti. Milo Đukanović je pao.
Sad Crkva ponovo njemu služi samo kao teren koji će da napada. Konstantna, ogavna, politička retorika koja izlazi iz njegove partije i od njega samog, samo je prosta maska koja prikriva strah od gubitka vlasti. Zato ne čudi i njegovo šlihtanje sa komitskim pokretom. Mora da postoji jedna radikalna struja koja će učiniti sve da odbrani stvoritelja države od ruke pravde i zakona upravo ove države. Ovako je Milo Đukanović stvorio svoju odbrambenu vojsku koja će učiniti sve samo da bi sačuvala svoga šefa.
Cijela priča oko Zakona o slobodi vjeroispovjesti nikad nije ni bila priča o utemeljenju jedne sekte kao Pravoslavne zajednice u Crnoj Gori. Samo jednom kratkom razmjenom činjenica, svakom će biti jasno ko je pravi nasljednik crkava i manastira u Crnoj Gori, ko je vlasnik, i koja je jedina kanonska Crkva u Crnoj Gori. Ovdje je bilo pitanje imovine. Prisvajanjem imovine Srpske Pravoslavne Crkve, otvara se prostor za njenu “valorizaciju” od strane sumnjivih i korumpiranih investitora, koji bi napravili hotelske komplekse, ugostiteljske objekte, nova naselja, preko kojih bi mogli da peru novac, na šta su već navikli u Crnoj Gori. Ali spriječila ih je istorijska dužnost. Spriječio ih je narod.
Đukanović je svjestan da je ovo bio jak politički udarac i za njega, i za njegovu stranku. I za njegov biznis, naravno. Takođe je svjestan da podršku Crkve nikad više neće dobiti, makar ne ovakav kakav je. Logičan politički slijed događaja je ulizivanje komitskom pokretu, koji su još uvijek zaluđeni tim čovjekom, a koji se pravdaju istorijom. Čudno je što samo biraju djelove istorije ovog naroda, a ono što im se ne sviđa odbacuju. Sve u svemu, istorija je takva kakva jeste, i ne može se prepravljati. Ali ako će komite 2021 ući u istoriju samo kao brana Mila Đukanovića, onda neka im je to na obraz i njima i njihovim potomcima.
Milo Đukanović je kameleon. Uvijek će iskalkulisati šta je najpovoljnija politička situacija po njega, i tako će se i ophoditi. Ovaj teren je nov za njega, i očigledno je da se na njemu slabo snalazi. Samo još novoj vlasti treba da klikne da je on prošlost.
