U posljednjih nekoliko nedelja govorilo se o ratu i prijetnjama ratom u BiH. Ko prijeti, kome, čime, kada i kako? Da bi slabije upućenima bilo jasnije o čemu se radi, potrebno je uzeti u obzir osnovne činjenice o današnjem uređenju BiH nakon krvavog građanskog rata između 1992. i 1995. godine

DEJTONSKI MIR I DEJTONSKI USTAV

Mir je uspostavljen u Dejtonu u novembru 1995. godine. Dejtonskim mirovnim sporazumom je definisan i budući Ustav BiH koji precizira da BiH čine dva entiteta, Republika Srpska (RS) (entitet sa srpskom većinom) i Federacija Bosna i Hercegovina (FBiH) (entitet sa bošnjačko-hrvatskom većinom).

Bitno je naglasiti da je FBiH dalje podijeljena na kantone sa bošnjačkom i hrvatskom većinom, dok postoje i mješoviti kantoni, Srednjobosanski kanton i Hercegovačko-neretvanski kanton.

Za sprovođenje dejtonskog ustava predviđena je u njemu i uloga Visokog predstavnika za BiH

VISOKI PREDSTAVNIK

Visoki predstavnik za BiH (High Representative for Bosnia and Herzegovina) međunarodni je predstavnik Organizacije ujedinjenih nacija koji nadgleda i koordiniše sprovođenje civilnih aspekata Dejtonskog mirovnog sporazuma. Konačni je tumač Aneksa 10 (Sporazuma o civilnom sprovođenju) Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Visokog predstavnika imenuje Savjet bezbjednosti Organizacije ujedinjenih nacija svojom rezolucijom, a po preporuci Savjeta za sprovođenje mira.

Trenutni Visoki predstavnik u BiH, Kristijan Šmit, nije izabran na takav način. Srpski politički predstavnici tvrde da ga ne priznaju, da je to osoba koja se lažno predstavlja i koja bi zbog toga mogla biti tužena strana u Njemačkoj, svojoj matičnoj zemlji.

NADLEŽNOSTI ENTITETA I DRŽAVE BIH

U dejtonskom ustavu predviđeno je da sve nadležnosti koje izričito ne pripadaju državi BiH pripadaju njenim entitetima. Cilj je bio da se zemlji nakon krvavog rata omogući funkcionalnost tako što će zadržati međunarodno priznat suverenitet u njenim avnojevskim granicama, a interno visok nivo autonomije njenih sastavnih dijelova (entiteta). Takvo uređenje (konsocijativno) nije nepoznato u ustavno-političkoj teoriji i praksi. Jedna od takvih zemalja je i današnja Belgija.

Demokratski princip nije žrtvovan radi etničko-nacionalnog, što je česta i neutemeljena podvala bošnjačke političke elite, već je funkcionalnost zajedničke države njenom decentralizacijom stavljena kao prioritet ispred forsiranja etničko-nacionalne kohezije tri naroda pod kišobranom maglovitog “bosanstva” i nasilne unitarizacije, pod izgovorom “građanske države” i parole “jedan čovjek – jedan glas”.

ZAŠTO NE “JEDAN ČOVJEK – JEDAN GLAS”?

Zato što Srbi i Hrvati u BiH to ne žele.

Postoji veoma opravdan strah kod Srba i Hrvata da bi koncept “građanske države” i primjena principa “jedan čovjek – jedan glas” doveli do preglasavanja Srba i Hrvata jer su Bošnjaci većina u BiH.

Tačnije, predstavnici Srba i Hrvata tvrde da je cilj bošnjačke političke elite da se pod maskom “prava pojedinca”, “funkcionalne građanske države”, kao i iskontruisanog “bosanskog identiteta” Srbima i Hrvatima nametne bošnjačka politička volja.

Bosna i Hercegovina nije i ne može biti nacionalna država Bošnjaka.

Ona isključivo može biti država svih njenih naroda.

DA LI JE OPRAVDAN STRAH SRBA I HRVATA OD “JEDAN ČOVJEK – JEDAN GLAS”?

Protivno volji srpskih političkih predstavnika i protivno volji srpskog naroda koji je po ustavu Socijalističke Republike BiH u SFRJ bio konstitutivan narod (ne nacionalna manjina, ne narod-došljak, ne bilo čija “dijaspora”), politički predstavnici Bošnjaka i Hrvata sproveli su referendum za nezavisnost BiH.

Takva “nezavisnost” proglašena je 1. marta 1992. godine.

Poslije proglašenja nezavisnosti nastupio je krvavi građanski rat, svih protiv svih, uprkos činjenici da su Bošnjaci I Hrvati ušli u njega kao formalni i neformalni saveznici koji BiH vide kao “građansku državu svih naroda”.

 

Ispostaviće se da bošnjačka politička elita nije bila spremna, nije imala kapacitet, ili jednostavno nije željela da gradi građansku državu za koju se deklarativno zalagala uoči nelegalnog referenduma u martu 1992.

Tkz. Armija RBiH imala je i svoju izraženu islamističku crtu, komandanti mnogih njenih jedinica pozivali su na džihad protiv Srba i Hrvata. Najveća bošnjačka stranka, Stranka demokratske akcije (SDA) bila je ključna u dovođenju radikalnih islamista iz Irana i Saudijske Arabije. Neki od njih će kasnije biti i dovedeni u vezu sa organizacijom napada 11. septembra 2001. u Sjedinjenim Američkim Državama.

Hasan Čengić, nedavno preminuli visoki funkcioner SDA, nalazio se na crnoj listi SAD-a zbog veza sa Iranskom obavještajnom službom tokom rata u BiH, te švercom oružja tokom rata i poslije rata. Nakon njegove smrti, lažni sarajevski ljevičar-liberal, direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu i jedan od glavnih javnih zagovornika “građanske države”, objavio je na Tviteru posljednji pozdrav jednom od ključnih ljudi koji su BiH odveli u krvavi građanski rat, Hasanu Čengiću. Toliko o razlikama između građansko-lijevog i klerikalno-desnog političkog Sarajeva.

Mnogi Srbi i Hrvati bili su protjerani ili bili postepeno primorani da napuste Sarajevo, glavni grad koji je najviše pretendovao na koheziju i multikulturalno zajedništvo Bošnjaka, Hrvata i Srba.

Bilo koji oštriji disonantni ton u poratnom bošnjačkom Sarajevu od strane Hrvata i Srba pratile su najčešće organizovane hajke, prijetnje preko društvenih mreža, medijske osude, otkazi i defakto izopštavanje iz javnog i društvenog života.

Odlazili su srpski i hrvatski pisci, novinari, umjetnici, naučni radnici, kao i ljudi koji nisu učestvovali u javnom životu.

Nijedna građanska opcija u Sarajevu nije imala snage da se odupre organizovanim hajkama protiv Srba i Hrvata, a koje su najčešće organizovali članovi i simpatizeri SDA, stranke oca i sina Izetbegovića, sa jakim uporištem u Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine koja nikada nije upozorila na tu negativnu pojavu, niti se javno ogradila od takvih napada i progona sarajevskih Srba i Hrvata.

Ostanak Srba i Hrvata u javnom životu poratnog Sarajeva podrazumijevao je otvoreno ili prećutno prihvatanje (ili nezamjeranje) dominantnom bošnjačkom narativu u kome su Bošnjaci žrtve “borbe za slobodu i nezavisnost”, a Srbi i Hrvati “genocidaši”, ”agresori” i ”UZP-ovci” (UZP od haške kvalifikacije ”udruženi zločinački poduhvat”).

Preispitivanje uloge bošnjačke političke elite u izazivanju rata je skoro pa nepostojeće u poratnom Sarajevu. Mnoge dubiozne presude Haškog tribunala pojačale su u bošnjačkoj političkoj eliti nastojanja da se druga dva naroda ocrne i politički podjarme, a takve presude upotrijebe kao poluga političkog pritiska uz otvorenu i jasnu podršku međunarodne zajednice na korist Bošnjaka.

Gledano očima bošnjačke političke elite, žrtvi se ne mogu i ne smiju postavljati pitanja, a žrtvina verzija istine se ne može obarati logikom i neupitnim istorijskim faktima, jer je to jednostavno “anticivilizacijsko i varvarsko nepoštovanje kolektivne traume”.

Uprkos činjenici da su Bošnjaci najviše stradali u ratu ’92-’95, taj stav bošnjačke političke elite dugoročno je neodrživ.

Taj stav bošnjačke političke elite kod Srba i Hrvata stvara revolt, bunt, podsmijeh i izrazito ”politički nekorektan” stav koji glasi – ”sve smo to što kažete, pa i gore od toga”.

Ukratko, strah i nepovjerenja Hrvata i Srba od bošnjačkog koncepta ”građanske države” više je nego opravdan.

Tu dolazimo ponovo do dejtonskog ustava i onoga što se dešavalo od 1995. do 2021. godine, uz podršku međunarodne zajednice i visokog predstavnika koji je češće bio kolonijalni upravnik, nego li nepristrasni arbitar bivših zaraćenih strana i tumač dejtonskog mirovnog sporazuma.

ŠTA SE DEŠAVALO OD 1995. DO DANAS?

Za Aliju Izetbegovića, Dejton je bio samo prelazno rješenje. Cilj bošnjačke političke elite bio je da uz pomoć međunarodne zajednice što više razvodni i obesmisli dejtonski mirovni sporazum, a Republici Srpskoj (”genocidnoj tvorevini”, kako je agresivno i uvredljivo nazivaju) oduzme što više dejtonskih nadležnosti, svođenjem na praznu ljušturu za koju bi bilo samo pitanje vremena kada bi se ugasila.

Saveznici bošnjačke političke elite u tom nečasnom poslu bili su visoki predstavnici koji su nedemokratski nametali zakone, smjenjivali izabrane političke predstavnika Srba, kao i Ustavni sud BiH, gdje zajedno sa stranim sudijama sudije iz reda bošnjačkog naroda imaju većinu, kao i mogućnost da pretenduju na razvlašćivanje Republike Srpske, nelogičnim i nedopustivim tumačenjem dejtonskog ustava. Upravo da “pretenduju” jer im se to neće dozvoliti, jasan je trenutni stav predstavnika Republike Srpske.

Agresivnim, licemjernim i lažnim legalizmom napadane su i oduzimane nadležnosti Republike Srpske koje joj pripadaju po dejtonskom ustavu.

Posljednja u nizu bila je nedopustiva i komična odluka da šume Republike Srpske po dejtonskom ustavu pripadaju Bosni I Hercegovini, a ne entitetu Republika Srpska.

Paralelno sa tim procesom, Bošnjaci već godinama biraju Hrvatima BiH člana Predsjedništva, kontroverznog Željka Komšića, na način da su Bošnjaci brojčano jači od Hrvata i da jednostavnom instrukcijom koja se po dubini šalje bošnjačkom glasačkom tijelu mogu da dovedu ”poželjnog Hrvata” koji odgovara projekcijama bošnjačke političke elite, ali nikako ne odgovara većini hrvatskog naroda u BiH i dominantnim stavovima unutar hrvatskog naroda u BiH.

Na sličan, jeftin i providan način, današnje Sarajevo ponosno svijetu pokazuje nekoliko ”ukrasnih Srba” koji se zalažu za ”građansku BiH” koja je po mjeri Bošnjaka, a to znači i flagrantno gaženje i nepoštovanje ustavnih nadležnosti Republike Srpske, njeno javno vrijeđanje i nipodaštavanje. Kao i potpuno ignorisanje legitimnih zahtjeva i očekivanja hrvatskog naroda u BiH.

Takvi Srbi autošovinisti (kvaziintelektualci i kvazinovinari) sa izrazito arogantnim cinizmom i kulturšovinizmom govore o Republici Srpskoj, srpskoj kulturi, istoriji i pravoslavnoj vjeri.

Na sreću, stasale su generacije u Republici Srpskoj i Srbiji koje ogromnom većinom ne prihvataju takva tumačenja i uvredljiva etiketiranja. Razornim kontracinizmom i brutalnim humorom takvi pokušaji nametanja jedne lažne slike ostaju jalovi, uprkos medijima (novinama, TV kućama i internet portalima) koji su spremni da karikaturalnim kvalifikacijama i neozbiljnim osobama pruže ozbiljan prostor i ozbiljno vrijeme.

ŠTA SE DEŠAVA SADA, POČETKOM NOVEMBRA 2021. GODINE?

Srbi i Hrvati su odlučili da ne odustaju od svojih stavova.

Srbi žele da vrate izvorne nadležnosti Republici Srpskoj.

Hrvati žele da im Bošnjaci ne biraju člana Predsjedništva BiH, širu medijsko-kulturnu autonomiju i zastupljenost, kao i pravedniju raspodjelu vlasti unutar FBiH, sve to u postojećim ustavnim okvirima FBiH i BiH.

Bošnjačka politička elita namjere Srba tumači kao prijetnju ratom, a hrvatsku namjeru relativizuje, osporava, uslovljava i vremenski odugovlači.

Komični su bili nedavni pokušaji da se među Bošnjacima iskonstruiše ”srpska prijetnja ratom” i komičnim psihološkim operacijama na društvenim mrežama radikalizuju i mobilizuju Bošnjaci, dok istovremeno Bošnjak, konzul BiH u Frankfurtu, preko Tvitera prijeti ratom, navodi lokacije gdje se proizvodi i čuva oružje, navodi brojčano stanje Bošnjaka, sve to uz islamski poklič “Allahu Akbar! “. Toliko o hladnoj glavi i ljubavi prema dijalogu, kompromisu i sekularnoj građanskoj državi svih naroda BiH od strane jednog tipičnog predstavnika bošnjačke SDA elite.

Srpski predstavnici su kategorični u tvrdnji da ne žele rat i da nikome ne prijete.

ŠTA SE OČEKUJE?

Po izjavama, stranci ne žele rat i žele očuvanje mira u BiH.

Takođe, rat ne žele ni Srbi ni Hrvati, kao ni ogromna većina Bošnjaka uprkos radikalnim i nerealnim stavovima prema Republici Srpskoj i njenoj istoriji.

Moraće se naći kompromis koji objektivno uvažava realno stanje, zakone i dejtonski ustav BiH.

Bez uplitanja i pritisaka sa strane koji mogu biti samo kontraproduktivni

Republika Srpska i Hrvati u BiH su faktori koji se ne moraju voljeti od strane većine Bošnjaka, ali se moraju uvažavati.

Isto to važi za odnos Republike Srpske i Hrvata u BiH prema predstavnicima bošnjačkog naroda koji među svojim redovima ima časne, odgovorne, sposobne i dobronamjerne pojedince spremne za dijalog.

Rata nema. Ima razgovora i dogovora.

Izvor: Frontal.rs