Nemojte se čuditi ovakvom naslovu teksta, a naročito nemojte zbog naslova odustati od daljeg čitanja teksta. Jer, poput života čovjeka kao jedinke koja, radi sopstvene koristi, zna da povlači paralele između svog i života drugih ljudskih bića u sadašnjem ili nekom trenutku iz prošlosti, tako isto može biti korisno za društvo, narod i državu da upoređuje svoj sadašnji trenutak sa događajima i procesima iz prošlosti.
Ako ništa drugo, može biti od koristi i sama spoznaja o sličnostima između nečega što je bilo u prošlosti i onoga što moramo da (pre)živimo i protiv čega treba da se borimo u sadašnjosti. Jednoj takvoj spoznaji posvećen je ovaj neveliki tekst.
U januaru daleke 1933. godine Adolf Hitler je položio službenu zakletvu za kancelara Njemačke. Nedugo potom, u martu iste godine, uspio je da u njemačkom parlamentu progura jedan svoj zakon. Taj za Hitlera i čovječanstvo važan i tragičan događaj ticao se zakonodavnog procesa u nacističkoj Njemačkoj. Riječ je o zakonu koji je imao presudnu važnost, a zvao se Zakon o hitnom popravljanju tjeskobe naroda i Rajha (Gesetz zur Behebung der Not von Volk und Reich) od 24. marta 1933. godine, koji je kolokvijalno nazivan Zakonom o ovlašćenju.
Tim zakonom Hitlerov Kabinet je dobio ovlašćenje da u naredne četiri godine donosi zakone bez parlamenta, da bi 1937. bila produžena njegova važnost, pa je taj zakon u stvarnosti ostao na snazi sve do kapitulacije nacističke Njemačke 1945. godine. Članom 2. Zakona o ovlašćenju bilo je propisano da zakoni koje donosi Kabinet mogu odstupati od tada važećeg Vajmarskog ustava Njemačke, sve dok se ne odnose na institucionalizaciju domova njemačkog parlamenta, što je značilo da se jedino ne može mijenjati struktura tog parlamenta, koju su činili Rajhstag kao donji i Rajhsrat kao gornji dom. Takva promjena Hitleru nije ni bila potrebna, jer iako je Zakon o ovlašćenju povjerio zakonodavne nadležnosti Kabinetu kao kolektivnoj instituciji, u praksi je Hitler samostalni vršio te nadležnosti.
Ovaj oblik vladanja u osnovnoj (udžbeničkoj) literaturi iz ustavnog prava naziva se tzv. “autoritarnom ustavnošću”, kojoj je svojstveno negiranje jedne od osnovnih normativnih funkcija ustava, a to je funkcija konstitucionalizacije državne vlasti. Ta funkcija se ogleda u isključivanju samovolje nosilaca državne vlasti, koji se ustavom potčinjavaju vladavini objektivnog prava, zbog čega svoje poslove mogu vršiti samo u granicama ustava.
Ukoliko pređu te granice, ustav svojom konstitucionalizujućom funkcijom propisuje mehanizme za djelotvorno ostvarivanje ne samo političke, već prije svega pravne odgovornosti takvih nosilaca državne vlasti, i ta njihova odgovornost se ne ogleda samo u njihovoj ustavnopravnoj odgovornosti koja se u krajnjem ispoljava u smjeni sa funkcije, već i u odgovornosti za eventualno učinjeno krivično djelo ukoliko su ispunjene pretpostavke za tu odgovornost, propisane ustavom i odgovarajućim krivičnim zakonom. Ta funkcija ustava je naprosto zbrisana u autoritarnoj ustavnosti, kojoj pripada nacistički režim u Njemačkoj od 1933. do 1945. godine.
Sve prethodno rečeno o hitlerizmu kao Hitlerovoj tehnologiji vladanja neodoljivo sliči na ono što se u dejtonskoj BiH naziva “Bonskim ovlašćenjima visokog predstavnika” i iz njih proizašlom ohaerizmu, kao autoritarnoj i totalitarnoj tehnologiji vladanja visokog predstavnika u BiH u proteklih četvrt vijeka. Kazah ovo zato što proteklih 25 godina ovdje kroz ohaerizam svi mi svjedočimo, a da toga nismo ni svjesni, povampirenju autoritarnosti i totalitarnosti, nametanjem samovolje visokog predstavnika koja je i ustav i zakon u BiH.
U čemu je neodoljivost sličnosti između hitlerizma i ohaerizma? Jednostavno kazano, u načinu na koji je ohaerizam pribavio nešto što pravno neosnovano naziva svojim navodnim ovlašćenjima, baš kao što je i Hitler svojevremeno za sebe pravno neutemeljeno prigrabio vlast u Njemačkoj. Naime, Hitler je, kako je prethodno pokazano, uspio da u njemačkom parlamentu progura Zakon o ovlašćenju i da onda, iako tako nešto nije bilo propisano u tom zakonu, eliminiše čak i svoj Kabinet, te da sam sebe kao jedinku pretvori u njemačkog zakonodavca, suprotno tada važećem Vajmarskom ustavu Njemačke. Možemo samo zamisliti kakve su igre igrane u njemačkom parlamentu da se takav zakon uopšte izglasa, iako nije bilo uporišta niti potrebe za njegovo donošenje.
E baš tako, poput hitlerizma, i ohaerizam je najprije uspio da od tzv. Savjeta za primjenu mira u BiH 1997. godine pribavi tzv. Bonska ovlašćenja. U tom dijelu jedina razlika između hitlerizma i ohaerizma je u tome što je hitlerizmu krila dao njemački parlament, kao ustavna institucija, dok je ohaerizam okrilatio uz pomoć Savjeta za primjenu mira (u daljem tekstu: Savjet), kao protivpravne institucije čije postojanje nije dozvoljeno nijednim izvorom prava, usljed čega Savjet nema pravo da visokom predstavniku daje ikakvo ovlašćenje. Ta istina je pravi sinopsis za snimanje filma ili pozorišne predstave o kriminalnim i tragičnim igrama koje su u decembru 1997. godine igrane između OHR-a i Savjeta. Znali su i jedni i drugi da Savjet ne može dati ovlašćenje OHR-u da u BiH, kao suverenoj zemlji i članici Ujedinjenih nacija, vrši bilo kakvu vlast, a kamoli da nameće zakone, jer je vršenje vlasti isključivo pravo države, a ne pojedinca.
Zbog toga se u sinopsisu za film ili pozorišnu predstavu može zamisliti dijalog između aktera iz Savjeta i OHR-a, u kojem ovi iz Savjeta kažu onima iz OHR-a: “Pa znate da mi kao Savjet nismo propisani nijednim izvorom prava i nemamo nikakva ovlašćenja, a BiH je članica UN pa zbog svega toga nemamo pravo da vas iz OHR-a ovlašćujemo da vršite bilo kakvu vlast u BiH, a kamoli da napišemo da možete donositi ustav i zakon u BiH. Šta predlažete kao rješenje? A ovi iz OHR-a im odgovaraju: Biće dovoljno da vi pozdravite našu namjeru da interpretiramo Aneks 10 Dejtonskog sporazuma i da napišete da to interpretiranje znači da OHR može donositi obavezujuće odluke i mjere, a nama prepustite da vaše riječi – odluke i mjere mi tumačimo da znače ustav i zakon”.
Tako je, dakle, došlo do toga da Savjet nije napisao u svojim Bonskim zaključcima da visoki predstavnik u BiH može nametati ustavne i zakonske norme, baš kao što onomad ni njemački parlament u Zakonu o ovlašćenju iz 1933. godine nije propisao pravo Hitleru da on sam, kao pojedinac, može donositi zakone. Ali, kao što je Hitler svojevremeno pribjegao zloupotrebi, time što je “protumačio” da Zakon o ovlašćenju navodno znači da on sam, a ne njegov kancelarski Kabinet, može da donosi zakone, tako su i visoki predstavnici (Vestendorp, Petrič, Ešdaun, Švarc-Šiling, Lajčak, Incko) zloupotrijebili svoj položaj time što su nam nametali ustavne amandmane i zakone, kao i brojne druge protivpravne akte, suprotno Povelji Ujedinjenih nacija i svim ostalim izvorima međunarodnog prava, te suprotno svim aneksima Dejtonskog sporazuma, uključujući i Ustav BiH.
