Kroz grad sa oko 50.000 stanovnika prošlo je više od 100.000 migranata. Bihać, grad koji je postao sinonim za migrantsku krizu u BiH.
U urbanom dijelu, svaki sedmi stanovnik u jednom trenutku bio je taj neželjeni stranac. I danas ih tako nazivaju. Najteže je, kažu Bišćani, u noćnim satima. Tada ih je, požalili su nam se, više u centru grada, nego u kampu Lipa. Za komšije ih ne žele. Ogorčeni su što bi to uskoro mogla da postane njihova realnost.
Žalili su se građani i MUP-u USK. Od ukupno 26 krivičnih djela, koliko su ih migranti počinili u ovoj godini, skoro pola ih je bilo na štetu građana. MUP aktivno traga i za divljim migrantskim kampovima. Kada ih pronađu, šalju ih u prihvatni kamp. Takva na prostoru Kantona imaju tri.
U Borićima se nalazi oko 195 porodica, u Miralu oko 470 osoba, u Lipi više od 500. Te brojke iz dana u dan variraju. U gradskoj upravi se nadaju da više neće morati prebrojavati. Ipak, dok su tu, kažu, moraju se pobrinuti za njih i tako pokušati zaštititi domaće stanovništvo.
“Ni mi ne želimo migrante. Međutim, postavlja se pitanje, šta možete na tome uraditi. Evo, imate Veliku Kladušu gdje je gradonačelnik od prvog dana bio protiv migranata i ne želi da čuje za njih i oni se tamo nalaze i imate situaciju koja je 10 puta gora nego u Bihaću. Znači, migranti ne dolaze u Bihać zbog toga što imaju neku ljubav prema gradu Bihaću, nego iz jednog razloga zato što smo mi destinacija na nekim mjestima do Slovenije 50-60 km, granicu mogu preći na dužini od 100 km kada je u pitanju USK prema Republici Hrvatskoj i to je jedini njihov interes u smislu boravka u USK. Potrudili smo se i da migranti koji borave u Bihaću na napuštenim lokacijama, poljima, budu izmješteni u kampove koje mi imamo”, rekao je za Dosije Jasmin Stambolija, savjetnik gradonačenika Bihaća.
Pored starog kampa Lipa, gradi se novi kamp. To novo migrantsko naselje, prostiraće se na oko 40.000 kvadrata. Biće podijeljeno na tri zone – singl, maloljetničku i porodičnu zonu. Migranti će ovdje imati sve uslove za normalan život. Biće tu smješteni i restorani, prodavnice, pa čak i radionice.
I bez migranata na ovom području Srbi povratnci traže normalne uslove života. Dolaskom migranata život im je još više otežan, posebno onim na čijim imanjima je kamp izgrađen. Bez obzira na to, njihov glas se ne čuje. Uprkos protivljenju, kamp je nikao, a oni ostali zanemareni. Bolje su zbrinuti stranci, nego porodice koje su tu živjele, ali zbog nacionalnosti nekome kažu odgovara da to tako i bude.
“Kada bi u 28 dana kroz koliko je migrantski kamp dobio struju obezbijedili tom čovjeku struju, vodu, internet i put, zamislite da li bi bilo još povratnika u tom selu ili bi ostalo samo na jednom čovjeku koji se vraća sad iako nema te uslove. Nekako smo se i mi koji živimo ovdje pomirili da oni tu mogu da rade šta hoće i da će oni dobiti sve uslove koje budu tražili, jer vidjeli smo jedan mali protest oni naprave i dobiju ono što povratnici nemaju dvadeset i neku godinu. Ono što smo mi prestali da govorimo za migrantsku
krizu su mnoge stvari, jer vidjeli smo da nema efekta. Ono što mi sada govorimo jeste da povratnicima treba dati iste uslove kao i migrantima. Dakle, samo to tražimo, da povratnici budu u miru i da nastave da žive ovdje kao normalni ljudi i kao građani ove države da se osjetimo da ova država ipak misli na nas”, rekao je za Dosije Nemanja Davidović iz Centra za podršku povratnicima.
Mandići, Stupari, Zorići, Balabani, samo su neke od mnogobrojnih srpskih porodica koje su živjele na ovom prostoru. Za njih više mjesta nema, za migrante ima. Uprkos naporima da se postojanje Srba izbriše iz sjećanja na ovim prostorima, one crkve koje u ratu nisu porušene, sada podsjećaju, opominju i ne daju povratnike zaboravu.
Prije rata u selu Lipa živjelo je oko 80 Srba. Danas gotovo da ih nema. Hram Vaznesenja gospodnjeg, prazan i bez vjernika, uzdiže se iznad kampa u kome je danas smješteno oko 500 migranata.
A u tom kampu, za migrante je napravljena improvizovana džamija. Sada su u šatorima, ali kada bude završen novi kamp, živjeće sasvim normalnim životom.
Došli smo rano, zatekli ih sanjive, pa nisu bili raspoloženi za priču. Oni koji su stali pred kameru kažu da uslovi u starom kampu nisu najbolji, ali da im ni to ne smeta, jer im je to usputno stanište do EU. Neki od njih su u BiH zaglavili više godina. Pokušali su preći hrvatsku granicu, međutim, kada stignu tamo, oduzmu im sve. Nerijetko dobiju i batine. Ovdje se snalaze kako znaju i umiju, u nadi da će dočekati bolje sutra po koje su i krenuli. Mada sanjaju EU, neki priznaju da bi mogli ostati i u BiH ukoliko bi dobili posao. Neki od njih su već naučili pristojno govoriti i srpski jezik.
Idejom da ostanu u BIH, nisu zadovoljni ni migranti ali ni većina stanovnika BiH, bez obzira kojem narodu pripadaju. Kažu, ne bi valjalo da dobiju ista prava kao domaće stanovništvo.
“Ne prihvatam to nikako, pošto oni nisu sastavni dio našeg stanovništva. Oni su u prolazu ovdje, njih Bosna ne interesuje nikako, njih samo interesuje inostranstvo. Prema tome, ja živim isto vani, kod nas je to drugačije orjentisano, apliciraš fino da dobiješ potvrdu da bi mogao da živiš i ima procedura normalna, onaj tren kada dobiješ potvrdu, onda možeš da glasaš i da budeš uključen u sve sfere političkog života i društvenog života. Mislim nisam zadovoljan s ovim, nadam se će neko da preduzme nešto da se ovo sredi situacija”, kaže za Dosije jedan Bišćanin.
Što više migranti borave na teritoriji BiH, to se situacija usložnjava. To se nedavno vidjelo i na primjeru Njemačke, kada su migranti, koji žive u toj državi duže od pet godina, tražili pravo glasa na opštim izborima. S obzirom na državu u kojoj živimo, može samo da nas tješi to što migranti nemaju želju da ostanu ovdje. U suprotnom, kada bi to tražili i dobili, njihovo pravo glasa bi moglo da bude izmanipulisano, kažu stručnjaci.
“Države uglavnom samo svojim građanima daju pravo glasa, mada ni to nije obavezno, ali malo koja država dozvoljava da neko ko ima interese u nekoj drugoj državi glasa i za njene organe vlasti. U BiH je moguće i to za sve one migrante koji bi se odlučili da žive ovdje, da zatraže državljanstvo, sasvim bi sigurno, i logično bilo da bi to značilo ostvarivanje nekih njihovih ljudskih prava. Nego je problem što smo mi navikli na mnogo manipulacija, pa je moguće da i manipulacija sa pravima glasa migranata, ali svi dobro znamo da gotovo nikome od njih BiH nije krajnja destinacija”, objasnio je za Dosije Miloš Šolaja, profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjaluci.
BiH je, tvrde analitičari, zakasnila s preduzimanjem mjera kako bi se migrantska kriza riješila. Još davnih dana je trebalo da bude donesena strategija za rješavanje migrantskih problema, ali nisu to učinili. Tek trenutni saziv Savjeta ministara BiH nešto pokušava, pomjera se s jedne tačke.
Međutim, kako kažu, u BiH ne postoji volja za rješavanje migrantske krize. Jedan dio BiH ima blagonaklon stav prema migrantima. To sasvim sigurno vodi do potpune promjene demografske strukture, a samim tim će se ukupna situacija znatno usložnjavati.
Još ranije je i srpski član Predsjedništva BiH upozorio da priča o migrantima nije humana priča. Milorad Dodik je rekao da je u pitanju jedna vrsta civilizacijske okupacije hrišćanskog svijeta. Postao je taj problem vidljiv i u Evropi koja mijenja svoju politiku “otvorenih vrata”. Tako Njemačka, kao i ostale zemlje zapadne Evrope, koje su imale deficit radne snage i olako prihvatale migrante, zatvaraju svoje granice. Ako je mogla Evropa, zašto ne možemo mi?
