Republika Srpska ili će prodisati punim dejtonskim plućima ili će biti ugašena
Druga lažna teza je da Srpska vraćanjem nadležnosti hoće da poništi sve što je međunarodna zajednica postigla u Bosni poslije Dejtonskog sporazuma. A šta su postigli i šta ima da poništi? Nikada nisu rekli ništa konkretno o tim svojim navodnim postignućima. Jedino što su uradili bilo je otimanje entitetskih nadležnosti i njihovo prenošenje u Sarajevo, u čemu im je sekundirao Ustavni sud BiH, takođe pod dominacijom stranaca
Jozef Marko, austrijski profesor i sudija Ustavnog suda BiH je priznao: „Postojao je prećutan dogovor između Suda i visokog predstavnika da Sud uvijek potvrđuje meritum njegovih zakona. Da li je time BiH postala jedinstvena, građanska, funkcionalna? – Nije, baš ništa od toga“
Peta lažna teza je da vraćanje nadležnosti vodi Bosnu u ratne sukobe. Srpska, naprotiv, niti je ikada prijetila ratom niti je imala teritorijalne pretenzije na Federaciju, odnosno Herceg Bosnu i bošnjačke kantone. A samo vraćanje na izvorni Dejton i ustavno stanje može mirno i legalno da se izvede unutar granica entiteta i u okviru institucija sistema. Nakon demokratske odluke u Narodnoj skupštini RS, preuzimanje otetih nadležnosti samo je stvar administrativne procedure koja će trajati nekoliko mjeseci
Odustane li ili popusti Srpska, bilo pred batinom sankcija, na koje je već oguglala, ili šargarepom komšijskog dijaloga, koga se i previše načekala, proces razvlašćivanja će se nastaviti po sistemu kuvane žabe. Vojna imovina, šume, zemljište, vode, vazduh… Od Republike neće ostati ni prazna ljuštura jer će joj, kako je više puta već traženo, biti promijenjeno i srpsko ime…
Piše: Nenad KECMANOVIĆ
DO KRAJA ove godine Republika Srpska odlučuje da li će prodisati punim plućima ili će biti ugušena i neće preživjeti ni njeno ime.
Ko ne vjeruje, gledaće!
„Srpska ruši Dejtonski sporazum!“ Tu optužbu smo već bezbroj puta čuli i isto toliko puta je osporili, uz dokaz da nijedna intervencija u izvorni Dejton nije izvršena sa srpske strane, nego uprkos njenom protivljenju.
Ali, oni opet „Srpska ruši Dejton“, a mi opet da ga Srpska, naprotiv, jedina brani od SAD, EU i Bošnjaka. I tako već godinama.
Često se upitam, kao vjerovatno i svi koji se bave Srpskom i Bosnom: da li protektori iz tzv. međunarodne zajednice to ne shvataju ili hoće da nas naprave ludima? Međutim, radi se naprosto o onom Gebelsovom načelu da sto puta ponovljena laž postaje istina.
I zaista, poput Vorena Kristofera koji je tek u Dejtonu otkrio da se Srbi u BiH nisu doselili iz Srbije nego da su domicilni narod, tako i danas ima uticajnih političara u svijetu koji iskreno vjeruju da Srpska ruši Dejtonski sporazum.
Da i ne govorimo o tome da je medijskom satanizacijom zapadnim javnim mnjenjem ovladala svijest da su Srbi apriori krivi.
Pored te generalne obmane, postoji više lažnih teza o Srpskoj koje se sistematski plasiraju već dvije i po decenije.
– Prva lažna teza je da Srpska hoće da izvrši secesiju od BiH. Pri tome se pozivaju na nekoliko Dodikovih izjava da je Srpska zagledana u Srbiju, da Srpska i Srbija sarađuju bolje nego ikad, da nema više bosanskih Srba i Srbijanaca, da su Srbi s obje strane Drine jedan narod, da se bar nedjeljno susreće i dogovara sa Vučićem, da zajedno obilježavaju velike datume iz nacionalne istorije, da je Bošnjacima i Hrvatima ponudio dogovor ili mirni razlaz.
Mogli bismo se čak prisjetiti da su se Srbi u BiH i prije dolaska Dodika na vlast na plebiscitu u decembru ’91. opredijelili da ostanu sa Srbijom u skraćenoj Jugoslaviji, a i danas bi se isto tako izjasnili. Ali, od formiranja RS, odnosno od Dejtonskog sporazuma, Srbi hoće samo ono što su su potpisali sa komšijama i što su im garantovali Klinton, Mejdžor, Kol, Širak, Černomirdin i Gonzales, a to, s obzirom na državni kontinuitet, valjda obavezuje i nasljednike Bajdena, Merkelovu, Džonsona, Makrona, Putina i fon der Lajenovu.
Po Ustavu BiH, vojska, pravosuđe, porezi, obavještajna služba – pripadaju etitetima. I više od toga: sve sem spoljnih poslova, spoljne trgovine te civilnih poslova.
– Druga lažna teza slovi da Srpska vraćanjem nadležnosti hoće da poništi sve što je međunarodna zajednica postigla u Bosni poslije Dejtonskog sporazuma. A šta su postigli i šta ima da poništi? – Nikada nisu rekli ništa konkretno o tim svojim navodnim postignućima. Naprotiv, i sami se često vajkaju da su frustrirani neuspjehom u Bosni, da su im ostali nezavršeni poslovi u Bosni, da su Bosni neophodne reforme i sl. pa se postavlja pitanje – šta su visoki predstavnici uradili u BiH, uprkos diktatorskim ovlašćenjima koja su imali na raspolaganju, svi izuzev prvog Karla Bilta?
Jedino što su uradili bilo je otimanje entitetskih nadležnosti i prenošenje tih nadležnosti u Sarajevo, u čemu im je sekundirao Ustavni sud BiH, takođe pod dominacijom stranaca.
Jozef Marko, austrijski profesor i sudija Ustavnog suda BiH o potvrđivanju odluka visokog predstavnika: „Postojao je prećutan dogovor između Suda i visokog predstavnika da Sud uvijek potvrđuje meritum njegovih zakona. Da li je time BiH postala jedinstvena, građanska, funkcionalna? – Nije, baš ništa od toga“.
– Treća lažna teza je da je ključni remetilački faktor u BiH Republika Srpska, a ne Federacija. Još Vašingtonskim sporazumom je Bošnjacima i Hrvatima nametnut zajednički entitet koji nikada nije profunkcionisao jer nije bio dobrovoljna zajednica dva naroda.
Herceg-Bosanci su na razmeđu 1999-te i 2000-te godine održali referendum. Intervenisale su međunarodne policijske snage i vođa Ante Jelavić se od potjernice sakrio u Zagrebu.
Supervizor za Mostar Košnik dao je ostavku na nemoguću misiju, a najveći hercegovački grad još uvijek je pregrađen „Berlinskim zidom“. No, taj poraz gradnje jedinstvenog građanstva u jednom entitetu guran je pod tepih da bi bila okrivljena Srpska.
Danas se, međutim, tzv. međunarodna zajednica saplela upravo u Federaciji oko promjene izbornog zakona. Palmer i Šmit i ne kriju zadaću da na terenu formiraju drugu hrvatsku izbornu jedinicu i otklone anomaliju Komšić.
SDA se grčevito opire jer bi joj to donijelo izborni poraz. Izetbegović nastoji da to bar odgodi do ulaska u izbornu godinu kada će biti kasno za promjenu izbornih pravila, a Čović prijeti da će, ostane li po starom, HDZ bojkotovati izbore. Međutim, ako analiziramo zapadnu štamp,u jedina tema su Srpska i Dodik, a dramu u Federaciji niko i ne spominje. Ili se uzgred kaže kako je „Dodik pokvario Čovića“.
– Četvrta lažna teza glasi da će vraćanje entitetskih nadležnosti navodno dovesti do raspada BiH. To je isto kao da kažu da je kršenje Dejtona i Ustava BiH uslov da Bosna opstane.
Dejtonski sporazum nikada ne bi uspostavio mir da mu nije prethodilo političko rješenje koje je rasporedilo zadovoljstva i nezadovoljstva na sve tri strane.
Taj fragilni balans poremećen je u postdejtonskom periodu tako što su međunarodni garanti Srpskoj oduzeli ustavne nadležnosti, ali ne dijalogom i sporazumom, nego političkim nasiljem. Dakle, vraćanje nadležnosti je, naprotiv, uslov lojalnosti Srpske prema BiH.
– Peta lažna teza je da vraćanje nadležnosti vodi Bosnu u ratne sukobe. Srpska, naprotiv, niti je ikada prijetila ratom niti je imala teritorijalne pretenzije na Federaciju, odnosno Herceg Bosnu i bošnjačke kantone.
Vraćanje na izvorni Dejton i ustavno stanje može mirno i legalno da se izvede unutar granica entiteta i u okviru institucija sistema.
Nakon demokratske odluke u Narodnoj skupštini RS, preuzimanje otetih nadležnosti samo je stvar administrativne procedure koja će trajati nekoliko mjeseci.
Ratna opcija postoji samo u narativu sarajevskih političara i medijskih analitičara, odnosno u izjavama nekolicine zapadnih funkcionera i eksperata.
– I najzad, prema šestoj lažnoj tezi vraćanje četiri nadležnosti treba staviti u kontekst malignog uticaja Rusije na male Ruse. Srpska, na čelu sa Dodikom, tokom 15 godina se borila najprije da zaustavi zatečeni proces sistematskog razvlašćivanja Republike, a zatim za vraćanje nadležnosti koje su joj neustavno otete.
U toj borbi, posebno posljednjih godina, uživa podršku Rusije, a odnedavno i Kine, dok su SAD i neke evropske sile, nažalost, na suprotnoj strani. Dosljedno tome se, sasvim prirodno, međunarodno orijentiše i srpski narod i njegovo rukovodstvo.
Naprosto, jedni su nas stanizovali, bombardovali i sankcionisali, i sada nam prijete i ucjenjuju nas, a drugi barem ništa od toga.
Ne radi se, dakle, ni o kakvim apriornim simpatijama i antipatijama, još manje o sukobu različitih sistema vrijednosti, jer su demokratska politika i tržišna ekonomija opšteprivaćene, kao i ljudske slobode i vladavina prava. Radi se jedino o želji za održavanje dominacije kojoj je isteklo istorijsko vrijeme.
Srpska i Srbi su poslije toliko godina umorni od uzaludnog dokazivanja da nijedna od navedenih teza nije istinita. A priznanje da su i oni sve vrijeme sve to znali i bahato ignorisali, dobili smo već toliko puta u memoarskim ispovijestima međunrodnih posrednika, visokih predstavnika, specijalnih izaslanika.
To pišu bez riječi griže savjesti, izvinjenja i pokajanja. Čak uz česte cinične komentare da su u slamanju srpskog otpora postigli više od onoga što su planirali.
Odustane li ili popusti Srpska, bilo pred batinom sankcija, na koje je već oguglala, ili šargarepom komšijskog dijaloga, koga se i previše načekala, proces razvlašćivanja će se nastaviti po sistemu kuvane žabe.
Vojna imovina, šume, zemljište, vode, vazduh… Od Republike neće ostati ni prazna ljuštura jer će joj, kako je više puta već traženo, biti promijenjeno i srpsko ime.
Zvaće se sjeverozapadna Bosna, Semberija, Podrinje i istočna Hercegovina, kako onomad reče građanista Čanak.
Dakle, ili će je biti striktno po Ustavu ili je neće ni biti.
