Hoće li se zapad-poslije prijetnji sankcijama-latiti alata intervencionizma

Bošnjaci prizivaju vojnu intervenciju SAD, NATO, EU, Njemačke, a odazvali su se Britanci najavom da će sa šest-sedam hiljada vojnika ojačati EUFOR. Dodik, međutim, kaže „Srpska se neće braniti ni ako bude napadnuta“. To u prvi mah djeluje kao lakomislen poziv bilo kome da je napadne. Ali, on time izražava krajnju miroljubivost, i istovremeno kaže „ima neko jači ko će nas braniti“. Sigurno da je na drugoj strani tako i shvaćeno, jer definitivan termin zasjedanja NS RS određen je tek pošto je Dodik razgovorao sa Putinom

Pošto im nije upalilo ništa drugo, supersila bi zaista mogla čak i vojno da udari na Srpsku ili bar pošalje dron na Dodika. Ali, Avganistan je pokazatelj kako Amerika umije i da se prilagođava i strateški povlači sa sporednih kolosijeka, poput Bosne, prema Rusiji i Kini

Ne postoji nijedan međunarodnopravni mehanizam da Zapad dohaka Srpskoj i Dodiku. Brisel je nenadležan, izuzev po osnovi svebosanskog proevropskog opredjeljenja za EU, ali Dodik je odavno rekao da Srpska ima prioritet  u odnosu na evrointegracije. Najzad, članice EU ne mogu da ostvare neophodan konsenzus s obzirom na stav Orbana, Milanovića, Janše, koji daju podršku Dodiku

Ako bi Britanci ispred NATO-a izvršili invaziju na RS i na osnovu bonskih ovlašćenja v.p smijenili legitimno i legalno rukovodstvo te zaveli vojnu upravu, ni to ne pije vodu, jer v.p. bez verifikacije u SB UN ne postoji, a to nema pravo da samostalno naredi ni generalni sekretar UN. Recipročno uvećani ruski kontingent na terenu zajedno sa narodom bio bi na drugoj strani barikade. Istina, Zapadni saveznici se u nekim ranijim prilikama nisu obazirali na te „formalnosti“, ali prilike su se promijenile

Prebaciće fokus na predstojeće izbore u Srpskoj, na kojim će dodatno uložiti u opozicione stranke, medije i NVO kako bi ga skinuli s voza na sljedećoj stanici. I opet će ponoviti grešku, jer Srbi nerado glasaju za kandidate koje favorizuje protektorat. Odnosno, većinom glasova nagrađuju one koji se bore za njenu što veću autonomiju

Piše: Nenad KECMANOVIĆ

NOVOIMENOVANI ambasador SAD u Sarajevu Majkl Marfi 18.12.21 veli da „Rusija i Kina podrivaju BiH“, dok je valjda Amerikanci stalno dograđuju kao svoj privatni posjed.

Poznato je da po američkim zakonima vlasnik privatnog posjeda ima pravo da puca na uljeza. Na istom fonu istog dana i iz istog grada lažni v.p. Šmit poziva NATO u kome BiH nije članica. A Izetbegović mu se pridružuje istom izjavom iz Mostara u nadi da će „vraćanje entitetskih nadležnosti u Banjaluku“spriječiti revolveraš sa Divljeg Zapada.

Šta sljeduje Srpskoj i Dodiku poslije sjednice Narodne skupštine, kojom je otpočeo proces vraćanja entitetskih nadležnosti iz Srajeva u Banjaluku?

Da li će se Zapad prećutno pomiriti sa činjenicom da ovoga puta nije uspio da zaustavi Dodika u realizaciji izvornog Dejtona?

Ili će se, poslije neuspješnih prijetnji sankcijama, latiti ubojitijih alata intervencionizma?

Prijetnje, sankcije, oružana intervencija

Nekoliko nedjelja prije istorijske sjednice Skupštine kroz Banjaluku i Istočno Sarajevo je prodefilovala desetina posrednika, specijalnih izvjestilaca, umišljenih visokih i više niskih predstavnika iz SAD i država EU, Britanije: Eskobar, Palmer, Šmit, Šolet, Pič … Izrekli su mnoštvo apela, preporuka, upozorenja, prijetnji, ucjena… Da i ne govorimo o Izetbegoviću, Džaferoviću i Komšiću.

Spominjane su „sankcije za fukcionere“, „politička izolacija“,  „ekonomski očaj“, „obustava investicija“. Sve do „drastičnog povećanja snaga EUFOR-a, i njihovog raspoređivanja „u Brčkom i na Drini“. Pljuštale su krivične prijave protiv Dodika iz bošnjačkih kantona i udruženja iz dijaspore.

Postavljalo se pitanje: da li će pod tolikim pritiskom opet biti ranijih taktičkih odlaganja, relativizacija, pogodbi i odustajanja od više najavljivanih referenduma i izglasanih rezolucija? Ili će Dodik ovog puta zaista vratiti dejtonske nadležnosti Srpske iz Sarajeva u Banjaluku?

Sada, pošto je istorijska odluka zvanično verifikovana u NS RS i vlada preuzela da je operativno realizuje uslijedilo je novo pitanje. Da li će zapadne sile vojno intervenisati s obzirom na to koliko im je stalo?

SAD? Njemačka i zemlje Beneluksa? Britanija? Pojedinačno ili zajedno?

Za neke ovdašnje patriotski zabrinute analitičare to je pouzdan znak da je odnio vrag šalu i da se valja pripremiti za nešto što se iza brda valja.

Za neke analitičare istovjetnih opredjeljenja ovakvo ponašanje Zapada ima sasvim suprotno značenje. Upravo velika priča svjedoči da nemaju konkretan potez, jer da ga imaju, povukli bi ga bez mnogo ubjeđivanja.

SAD gube moć, EU je u krizi i pitanje je da li će se ponijeti poput ranjenog lava kome bi radi jačanja unutrašnjeg samopouzdanja i međunarodnog autoriteta dobro došao lak plijen. Ili će se ponašati kao neka druga životinja, sa manje snage, a više pameti.

Tipujemo na ovo drugo, pogotovo poslije neslavnog povlačenja iz Avganistana, pred Talibanima, koji su svojevremeno ugostili Osamu bin Ladena, vinovnika za smrt 3000 Amerikanaca usred Njujorka.

Da li će ići baš dotle ili ipak ne

Pošto im nije upalilo ništa drugo, supersila bi zaista mogla čak i vojno da udari na Srpsku ili bar pošalje dron na Dodika. Ali, Avganistan je pokazatelj kako Amerika umije i da se prilagođava i strateški povlači sa sporednih kolosijeka, poput Bosne, prema Rusiji i Kini.

Obavijestiće urbi et orbi da su umirili i stabilizovali BiH, a „nedovršene poslove“ u evropskom dvorištu prepustiti većem angažovanju Evropljana i dijalogu lokalnih aktera na terenu. Dakako, uz podršku SAD sa odgovrajuće distance.

Jedino što nikada neće priznati da su SAD najveći krivac za hroničnu krizu u BiH – od Cimermanove sugestije Aliji da povuče potpis sa Kutiljerovog plana, preko priznanja države prije trojnog konsenzusa o unutrašnjem uređenju, te rušenja vlastitog Dejtonskog aranžmana, do nemoguće misije da od BiH naprave  jedinstvenu građansku državu, koju odbijaju dva ravnopravna naroda na dvije trećine teritorije.

Ne postoji pravni osnov

Ne postoji, zapravo, nijedan međunarodnopravni mehanizam da Zapad dohaka Srpskoj i Dodiku.

Brisel je nenadležan, izuzev po osnovi svebosanskog proevropskog opredjeljenja za EU, ali Dodik je odavno rekao da Srpska ima prioritet  u odnosu na evrointegracije. Najzad, članice EU ne mogu da ostvare neophodan konsenzus s obzirom na stav Orbana, Milanovića, Janše, koji daju podršku Dodiku.

Njemačka, izuzev Beneluksa, nije uspjela da animira veći broj zemalja pojedinačno da zajedno preduzmu sankcije.

U Savjetu bezbjednosti UN, koji je nadležan za BiH, Amerikance blokiraju Rusi i Kinezi.

Prema reagovanju protektorata, vojska je  najosjetljivija nadležnost. Ali, glavnokomandujući EUFOR-a general Placer, međutim, tvrdi da nema nikakvog pravnog osnova, jer entitetske vojske, pa i VRS, i dalje postoje u Ustavu BiH.

Zbog „secesije i rušenja Dejtona“

E, pošto nema ni pravnog ni političkog osnova, morali su da ga izmisle. Jedno je secesija i rušenje BiH, drugo je izazivanje rata, treće širenje malignog uticaja Rusije i Kine.

Dodik, Cvijanovićeva, Čubrilović i Višković po stotinu puta ponavljaju da Srpska ostaje u BiH, oni će nastaviti da opetuju da on namjerava secesiju.

Dodik može isto toliko puta da ponovi da će vraćanje nadležnosti biti izvedeno mirnim putem, u okviru institucija sistema, u granicama entiteta, te na osnovu Dejtona i Ustava BiH, oni će opet da izmišljaju da je to okidač za građanski rat.

A što se tiče uticaja Rusije i Kine, koji zaista postoji, kao i Turske, pa i Mađarske, i sami su toliko puta utvrdili da su zapustili zapadni Balkan i dozvolili da im se tu pojave neki, „sram ih bilo“, nezvani gosti bez američke vize.

Radi se, naprosto, o bahatosti jedine supersile dok je bila jedina, te kada je čitavu zemaljsku kuglu tretirala kao fudbalsku loptu, koju Čarli Čaplin u filmu „Veliki diktator“ prebacuje s noge na nogu i petom preko glave.

Poslušne zemlje i narode su eksploatisali i siromašili bez mjere i ukusa, a njihove servilne lidere štitili.

Neposlušne države su razvaljivali, narode satanizovali i lidere likvidirali kao okorjele zločince (Milošević, Karadžić, Sadam, Gadafi …).

Neki od tih stereotipa su se i poslije toliko godina i uprkos promjeni globalnog odnosa snaga zadržali u zapadnoj javnosti i predstavljaju problem za prestrojavanje  vlasti koja ih je svojevremeno sama stvorila.

Mobilizacija na Baščaršiji i u Stejt departmentu

To koriste staro društvo iz Stejt departmenta i uslužni novinari, intelektualci, lobisti, aktivisti tzv. civilnog sektora. Medlin, Hilari, Kristijan Amanpur, Server, Bugajski, Anri Bernar Levi, koji su svoje zvjezdane časove i karijere napravili na Bosni, koordiniraju akciju sa bošnjačkim udruženjima u dijaspori.

Oživljavaju izanđale stereotipe o nevinim muslimanskim žrtvama, o bezdušnom Zapadu, o srpskim zločinima. Oni jesu već vremešni  i na zalasku, ali grupnom mobilizacijom još uvijek mogu da utiču na javno mnjenje, koje onda vrši pritisak na zapadne vlade.

U to društvo spada i Kristofer Hil, diplomatski veteran sa Balkana iz vremena intenzivnog intervencionizma, koji je onomad na saslušanju u odboru za spoljnu politiku Senata SAD pred dolazak u Beograd, demonstrirao stroge stavove prema neposlušnim Srbima sa obje strane Drine i Dodika označio kao regionalnog remetioca br.1.

A tu su, naravno, i dva Senada, dvije lokalne novinarske zvijezde Hadžifejzović (TV Fajs) i Avdić (Slobodan Bosna), sa intervjuima i komentarima.

Naposlijetku, pridružili su se i bošnjački ratni generali koji su iskoristili odsustvo Dodika da dođu u Predsjedništvo i iz penzije se stave na raspolaganje Džaferoviću i Komšiću.

Ko se sprema za rat

Bošnjaci prizivaju vojnu intervenciju SAD, NATO, EU, Njemačke, a odazvali su se Britanci najavom da će sa šest-sedam hiljada vojnika ojačati EUFOR. Dodik, međutim, kaže „Srpska se neće braniti ni ako bude napadnuta“.

To u prvi mah djeluje kao lakomislen poziv bilo kome da je napadne. Ali, on time izražava krajnju miroljubivost, i istovremeno kaže „ima neko jači ko će nas braniti“.

Sigurno da je na drugoj strani tako i shvaćeno, jer definitivan termin zasjedanja NS RS određen je tek pošto je Dodik razgovorao sa Putinom.

Ne bi, naravno, bilo dobro da RS, poput Sirije, postane poprište odmjeravanja snaga globalnih igrača. Ali, Rusija i Kina mogu kompenzaciju da nađu na drugom mjestu, npr. u Ukrajini i na Pacifiku, što bi za Zapad bilo mnogo bolnije, ali za Srpsku ne bi valjalo.

No, Srbija se već godinama intenzivno naoružava defanzivnim raketama regionalnog dometa, a Vučić „poštuje granice BiH, ali voli RS“.

Ohrabrujuće je i to što se BiH ne nalazi na dnevnom redu razgovora na najvišem nivou. Tako je, recimo, nova njemačka ministarka spoljnih poslova Analena Berbok bezuspješno lobirala protiv Srpske po kuloarima zdanja EU na marginama sastanka kome je tema bila Ukrajina.

Kako bi izgledala vojna intervencija

Šta bi radili tih dodatnih šest-sedam hiljada vojnika EUFOR-a, koje prilikom svake krize u BiH najavljuju baš Britanci?

Ako bi čuvali mir i stabilnost u BiH, nema baš nikakve potrebe, jer sve što preduzima RS obavlja u svojoj kući, a prijetnje da bi je u tome silom spriječile, dolaze iz bošnjačkih kantona.

Ako bi bili raspoređeni na Drini (kod Goražda) i Savi (kod Brčkog) trebalo bi da čuvaju granice BiH prema Srbiji i Hrvatskoj, takođe je suvišno jer Beograd i Zagreb poštuju teritorijalni integritet BiH.

Ako bi Britanci ispred NATO-a izvršili invaziju na RS i na osnovu bonskih ovlašćenja v.p smijenili legitimno i legalno rukovodstvo te zaveli vojnu upravu, ni to ne pije vodu, jer v.p. bez verifikacije u SB UN ne postoji, a to nema pravo da samostalno naredi ni generalni sekretar UN.

Recipročno uvećani ruski kontingent na terenu zajedno sa narodom bio bi na drugoj strani barikade. Istina, zapadni saveznici se u nekim ranijim prilikama nisu obazirali na te „formalnosti“, ali prilike su se promijenile.

Opozicija u Srbiji: Dodik – avanturista, Vučić ga slabo podržava

Opozicija u Srpskoj našla se u raskoraku.

Ako se iz patriotskih motiva pridruži vladajućoj koaliciji u borbi za vraćnje entitetskih nadležnosti, daće Dodiku vjetar u leđa na deset mjeseci prije izbora.

Ako se pak desolidariše, staće na stranu unutrašnjih i spoljnih neprijtelja RS.

Na samom početku su se pridružili toj istorijskoj inicijativi, ali su kasnije napustili prelomnu sjednicu NS RS, nazivajući Dodika avanturistom zbog procjene da neće uspjeti i da Republiku neće sačuvati od inostrane intervencije.

Do diferencijacije oko vraćanja nadležnosti, što je postala opštesrpska tema, došlo je i među opozicijom u Srbiji.

Dok su jedni prebacivali Vučiću što eksplicitnije i direktnije ne podrži Srpsku i Dodika, drugi su mu prigovarali što se otvoreno ne distancira od Dodika, koji svojim agresivnim političkim potezima uvlači maticu u sukob sa Zapadom sa kojim inače ekonomski sve bolje sarađuje.

Epilog

No, Dodik je, reklo bi se, već uspio da nezaustavljivo pokrene proces vraćanja nadležnosti. Štaviše, pored, poznate podrške Srbije, Rusije, Kine, Mađarske, Hrvatske, Slovenije, još nekoliko članica EU stavile su mu diskretno do znanja da neće podržati bilo kakve sankcije protiv Srpske.

Iz toga bi se moglo zaključiti da je mnogim Evropljanima prevršilo mjeru tutorstvo i SAD (NATO) i njemačkog Brisela, te da Dodik postaje jedan od prvoboraca još uvijek prigušenog suverenizma u širem okruženju.

Pragmatični Zapad baš zbog toga ni Srpsku ni njega neće ostaviti na miru.

Prebaciće fokus na predstojeće izbore u Srpskoj, na kojim će dodatno uložiti u opozicione stranke, medije i NVO kako bi ga skinuli s voza na sljedećoj stanici. I opet će ponoviti grešku, jer Srbi nerado glasaju za kandidate koje favorizuje protektorat. Odnosno, većinom glasova nagrađuju one koji se bore za njenu što veću autonomiju.

Naravno, uvijek postoji rizik najgoreg scenarija, ali da nije rizika, zaključci zasjedanja NS RS ne bi bili istorijski.

Odluka da se stanje u pojedinim dijelovima sistema dovede u sklad sa Ustavom uvijek i svugdje predstavlja rutinski posao. Sama po sebi, van konteksta bosanskog lonca, koji se krčka na povišenoj temperaturi, ovaj poduhvat koalicije na vlasti ne bi zasluživao posebnu pažnju ni domaće, a kamoli međunarodne javnosti.

Nevjerovatno, ali izvorni Dejton nikada nije isproban u praksi. Poslije 26 godina negativnog testiranja svega što nije, treba napokon dati šansu rješenju koje su sve tri strane potpisale, a međunardona zajednica garantovala.

Možda je to put koji vodi ka mirnoj Bosni!?

Izvor: sveosrpskoj