Svi su čuli za vino Dušana Stanara. Tokom godina, mnogi su posjećivali njegovu plantažu u Oštroj Luci da bi se uvjerili u kvalitet kupinovog vina ovog domaćina i dobili koristan savjet. Bez sumnje, Stanar je imao šta da im kaže. Vino pravi za vlastitu dušu, a rado ga, kaže, poklanja porodici i prijateljima.
“Preko 30 godina bavim se proizvodnjom kupinovog vina. I drugi se sad time bave, ali bezuspješno. Nije im dobar kvalitet, jer je to specifična proizvodnja koja zahtijeva podrumske prostorije, čisto rosfrajno i stakleno suđe, te sve ostalo što treba. Što se tiče temperature, ona tokom vrenja ne bi smjela da oscilira, da ne bude veliki plus ili minus. Potrebna je konstantna temperatura”, savjetuje Stanar.
Kažu da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena, a izuzetak nije ni naš sagovornik koji uvijek može da se osloni na suprugu Rosu, ali i ostale članove porodice. U sezoni računaju na vrijedne ruke svojih sinova, snaha i unučadi, bez kojih ne bi obavili berbu na vrijeme. Upravo zbog zdravlja porodice, Stanari su veliki protivnici hemije i posvećeni su organskoj proizvodnji.
Ovaj bračni par vedrog duha, nije dozvolio da ih životne nevolje pokolebaju. Četiri puta su kretali od nule i svaki put izašli jači. U penziji ne miruju, a iako bi se nekome učinilo da je briga o plantaži i bašti previše za njih, oni u tome uživaju.
“Upotrebljavamo vrlo malo hemije, najviše stajnjak đubar i prirodna sredstva za prskanje. Koristimo najčešće mlijeko, sodu bikarbonu i ulje u jednoj emulziji, a u drugoj koprivu koja je prethodno bila potopljena 24 sata. Time pršćemo sve naše proizvode. Ove stare autohtone sorte jabuka i krušaka ne tretiramo ni sa čim, pa šta ostane”, otkriva Rosa Stanar.
U ovom podneblju, rakija je i dalje omiljeno piće, a kupinovo vino se uglavnom traži iz zdravstvenih razloga, ističe Stanar. On pravi deset vrsta rakije, isključivo za vlastite potrebe i za poklon dragim ljudima. Dušan i Rosa uzgajaju i japansku jabuku, smokvu, krušku, aroniju i drugo voće od kojih prave sokove i džemove. Do bogatog ploda ne dolaze slučajno, jer preko tri decenije ulažu u sistem za navodnjavanje. Priznanja im stižu i od drugih.
“I oni iskusniji vinari, koji su proizvodili vino na Fruškoj gori i štokuda, meni su odavali čast. Kažu, imam neke svoje tajne recepte, a u stvari ih nemam. Godinama su mi dolazili studenti iz Banjaluke na praksu. Boravili bi ovdje desetak dana, ali uglavnom su ljudi slabo zainteresovani za ovu vrstu proizvodnje. Sve im objasnim kako se šta radi, ali rijetki su oni koji su ispratili sve faze, od početka do kraja”, govori Stanar.
Nijedna voćka mu se nije otela. Sve ih je, kaže, on kalemio, osim kruške crnice, stare preko 150 godina, koja se i danas ponosno uzdiže u dvorištu kuće, a ostala mu je u naslijeđe od pokojnog djeda i oca. “Zna da bude, čak, do hiljadu kilograma kruške, za razliku od viljamovke koja ništa ne rodi”, konstatuje Dušan.
Dušan, koji je po struci metalac i u mladosti je radio u brodogranji, nije požalio što se vratio zemlji i posvetio proizvodnji vina i voćarstvu.
