Postoje dva ozbiljna politička pitanja, a da se za njih narogušeno zanimaju i međunarodni mešetari. Jedno je nepristupanje NATO, a drugo je nepristupanje tzv. “zajedničkim institucijama”. Oba pitanja dugoročno određuju položaj srpskog naroda, ali potonje dospijeva prije. I to po molbi predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića.
Nama je Vučić drag u Srpskoj, kao što je većini s druge strane drag Dodik. Bez udubljivanja u detalje. Prosto kao predstavnik nečeg svog, a prilično nepoznatog. Vjerovatno je u posljednjih deceniju i više, Srbima sa ove obale Drine bilo najbitnije da Srbija konačno ima jednog gazdu. Da zemlja korača po pravcu i jedinstveno, pa makar u provaliju. A mi za njima.
Vučić je najviše uradio na estradnom segmentu specijalnih i paralelnih veza. Za razliku od vakta Borisa Pudlice Tadića, Srpska se sad najredovnije pominje u večernjim vijestima. O mostovima, bolnicama, sportskim dvoranama i drugoj infrastrukturi napravljenoj za novac Srbije, negativno se određuju samo škembići sa Baščaršije.
Panično pokušavaju zasmrditi svaki pokušaj prekogranične saradnje. To je, ako ne nesputana srbofobija, onda prirodna potreba da vam se proda cigla u Gospodskoj ulici. Da se sa “ne mere to bez moje pinke, jaro” spahiluk iz Tamnog vilajeta javi. O nužnosti svog postojanja i aminovanja objektivne stvarnosti u Banjoj Luci.
Trenutno najbitnije je da nam se iz Vrhovne komande javno odgovori hoće li nas bar pokušati zaštititi od široko najavljivane agresije iz Efbiha? Zbog sposobnosti da se mnogo bolje i samostalnije branimo, te vodimo svojeglavu politiku u odnosu na Beograd, ne zovemo se u istorijskom slijedu Republika Srpska Krajina. Pa je najpozitivnija vijest što se Aleksandar još jednom susreo sa Erdoganom u Ankari. U srdačnoj atmosferi su pričali o sponzorstvu rješavanja krize.
Upravo kod tog tvrđenja pazara, mi iz Srpske moramo biti najbrži, najedinstveniji i najpripremljeniji. Sami izlazimo sa unutrašnjepolitički dogovorenim prijedlozima šta tražimo i preko čega ne prelazimo:
Nikada, ni u kom obliku, ni zbog čega, ne pregovaramo sa Kristjanom Šmitom!
On je prošlost. Dokle god Rusija i Kina budu blokirali njegov izbor u UN. Nama nije pametno da odstupamo od politike naših nuklearnih saveznika u borbi protiv međunarodne kriminalne organizacije znane kao OHR. Samo to može biti razlog da se vratimo u Sarajstan. Inckov zakonik poništava Parlamentarna skupština BiH. Nikakav OHR, jer OHR nije ni imao pravo da donosi zakone.
Ukoliko to ne žele, vratiti sve na nivo Savjeta bezbjednosti. Mi tu možemo samo dobiti. Ali kao pouzdan i koordinisan partner. Preko UN postoji zakonita mogućnost da se zahtjeva povratak mirovnih snaga Ruske Federacije. Što podrazumijeva politiku dosljednog i dugoročnog protivljenja pristupanju sjevernoatlanskom vojnom paktu.
Međunarodne okolnosti to pozdravljaju, bez obzira što su u srpskim medijima ispraćenije sankcije Australije Novaku Đokoviću, nego one SAD Miloradu Dodiku. Obračun između Moskve i Vašingtona nas stavlja u red boranije koja može biti sigurna da Rusija neće popuštati po pitanju OHR, ako to ne budemo činili mi.
Putin je objasnio kako neće čekati skrštenih ruku da 125.000 redova Vojske Ukrajine napadne na Donjeck i Luganjsk, već je nagomilao isto toliko trupa na granici sa vojnom huntom iz Kijeva. Time je dobio da su SAD i NATO sateliti otvorili uši, kako i Rusija ima svoje bezbjednosne zahtjeve. NATO ugrožava granice, koje se obavezao da neće prelaziti.
Ako je išta sad izvjesno, onda je to defanzivna, ustupajuća i izvinjavajuća srpska politika. Ne postoji razlog da se ona ne nastavi. Od 1995. godine, izabrani i imenovani predstavnici nijesu učinili bilo šta da ojačaju poziciju unutar BiH, niti su povukli ikada i jedan konkretan potez koji bi išao u pravcu samostalnosti. Isključivo se pravdaju i gase požare koje je zapalila ratnohuškačka medijska mašina u Efbihu.
Naslovne strane su im svakodnevno pune tekstova, koji se maligno i van kontektsta bave prilikama u Srpskoj. Obratno nije tako. I ostavlja nepovoljne posljedice. Sve su “šovinističke orgije”. Po logici “uvredljivosti” himne Bože pravde i dvoglavog orla iz vremena Romejskog carstva, sad je svako okupljanje Srba “četničko divljanje”. Prosto ti ljudi ne mogu da prihvate postojanje Srba, osim onih koji se monetarno-šovinistički miropomažu u Nevladiniće.
U Srbiji, a i u Srpskoj posljednjih godina, razvio se fetiš na tu grupu ljudi. Koji je meni neshvatljiv. To što je ugašen Jutjub nalog ATV sa skoro 50.000 pretplatnika i 33.000 video priloga, izazvalo je manje pažnje od nekakve smlate koju finansira Al Džazira i ostali Efbih, a koja je sebi napravila reklamnu kampanju tako što blokira Tviter naloge osoba iz Eresa. Srbi tako idu, provjeravaju se, reklamiraju, čude, metanišu. Reklamiraju. Najviše reklamiraju.
Nesaznatljiva je tolika strast u jednom narodu da se slušaju i preko noći promovišu nebitne persone, koje se neprimjereno izražavaju o Srbima u cjelini. Evo, zalažem se decenijama za što veći stepen nezavisnosti Republike Srpske, a predmetna me u trenucima dok ovo pišem, još nije blokirala. Pa vi vidite.
