Željko Špirić jedan je od dva registrovana prijedorska dimnjačara. U ovom poslu je punih devet godina. Kako nam je ispričao biti dimnjačar nije lako. Ovo zanimanje traži dobro znanje, odgovornost, a često se oni koji ga rade izlažu i opasnosti.
“Prije nego što sam postao dimnjačar radio sam sve i svašta, najviše na građevini. Prije devet godina zaposlio sam se kod prijedorskog dimnjačara Gorana i radio nekoliko godina, a onda sam otvorio samostalnu zanatsku radnju i počeo sam raditi”, kaže nam Željko koji je sebe pronašao u ovom poslu.
Pozivi za čišćenje dimnjaka su, kaže, svakodnevni, kako u gradu, tako i po selima. Naročito su izraženi u periodu sezone grijanja.
“Naši ljudi još uvijek nemaju naviku da svoje dimnjake i peći očiste prije početka sezone grijanja. Uglavnom to rade kada se krene sa loženjem vatre i kada vide da dimnjak ne funkcioniše. U tom periodu i bude najviše posla, ali i intervencija”, priča nam Željko i pojašnjava šta je najčešći uzrok zagušenih dimnjaka.
“Postoje dimnjaci koji imaju uske otvore, zbog čega češće dolazi do njihovog zaštopavanja, ali to je rijetkost. Najveći problem su drva koja se lože. Sirova i vlažna drva najčešće uzrokuju taloženja u dimnjacima zbog čega i dolazi do njihovog zaštopavanja. Ako domaćin loži vatru suvim drvima dimnjak se neće brzo zaprljati”, pojašnjava Špirić.
Ovaj prijedorski dimnjačar odnedavno ima i mladog pomoćnika. U pitanju je njegov sin koji pokušava da nauči očev zanat i ovim poslom se počne profesionalno baviti. “On je trenutno na obuci. Zainteresovan je, ako mu se bude svidjelo imaću ne samo pomoćnika, već i nasljednika”, kaže Željko. Zanat je sam naučio i kako ističe, ne vidi šta bi drugo radio, sem ovog posla.
Za dimnjačare postoji priča da donosi sreću. Vjerovanje u to još uvijek postoji, kaže nam Željko. Tako se vrlo često susreće sa djecom ili odraslima koji kada ga vide drže se za dugme. To mu je, kaže, simpatično mada nešto i sam ne vjeruje u istinitost tog.
