Vesna Zekanović iz Prijedora, jedna od 42 dobitnika Svetosavske nagrade za školsku 2020/2021. godinu u Republici Srpskoj, u gotovo tri decenije učiteljskog staža prešla je put od istjerivanja zmije iz učionice do kreiranja važećeg nastavnog plana i programa RS.-Evo, sad sam pametna, poslije 50 godina. Vidjela sam šta valja, šta ne valja, šta hoću, a šta neću, ali bih opet sve isto ispočetka. Ne bih ništa mijenjala. Ta iskustva s djecom, nema tih para, ni te Njemačke, ni Amerike, koliko je to lijepo. Za moje prvo radno mjesto, tata mi rekao: ‘Sine, ja ovdje ne bi’ radio da me svaki dan na stolu čeka 100 KM.’ A, ja bi’ i džabe. I bilo je nekad i džabe, ali, eto, sve se poravnalo, sve na dobro izašlo, biće i penzija, dočekaće se“, smije se Zekanovićeva.Priča kako joj je po završetku školovanja pokojni Slobodan Rokvić, dugogodišnji direktor Osnovne škole „Petar Kočić“, 1993. godine ponudio posao.
-->
-‘Hoćeš ti da radiš, mala?’ – ‘Hoću.’ – ‘Sutra u Malo Palančište.’ Došla kući, niko ne zna gdje je ta škola. Pa, pitamo komšinicu, a ona je iz Velikog Palančišta, kaže: ‘To je ‘vako preko brda’. Mi smo dva i po sata išli pješke, iz Jaruga, preko brda, livada i mazgala. Došli mi, došla djeca, njih 20, od prvog do četvrtog. U jednoj učionici sve municija. Rat bio, vojska je to držala zaključano. Mi imamo malu učionicu, svi zajedno. U podu rupe, ne možeš stati da ne zabatrljaš. Uđe nam zmija na čas. Vrata šuplja. Ja mlada, luda, pa se ne bojim. Istjerujem je metlom, a ona nikako van. Uđe u drugu rupu u zidu. Onda zovem komšiluk u pomoć, dođu krpe paliti. Ma, svašta je bilo. Putovala pješke i biciklom. Nije tada bilo autobusa. Tata mi napravio bicikl, sklopio od nekakvih dijelova, jedan dio crven, jedan zelen, jedan siv. I samo rekao da ne idem nizastranu. A, ja i to“, sjeća se Zekanovićeva, prenosi Glas Srpske.
Poredeći iskustvo sa roditeljima nekad i sad, kaže da su, generalno, roditelji danas nezadovoljni, u školu dolaze ljuti, ne doživljavaju školu prijateljski, drčni su, bune se na prvu bez ikakvog pitanja ili idu odmah kod direktora.
-Zaobilaze učitelja i time preskaču korake. Znaju gdje će to nešto da se riješi odmah, po kratkom postupku. Ali neće. Ako se ne riješi u učionici, neće ni ‘odozgo’, samo nekima treba vremena da to shvate. Ako imam problem s djetetom, a roditelji ne sarađuju, ja ću se tog problema riješiti najdalje za pet godina, a ono svojim roditeljima ostaje. I propustili su priliku da problem pokušamo riješiti zajedno, govori Vesna.
Prema njenim riječima, razmaženih roditelja razmažena su i djeca. Govoreći o odnosu prema poslu, kaže da ima onih koji rade „od zvona do zvona“, a da razliku čini upravo rad koji prethodi ulasku u učionicu i koji slijedi poslije zvona.
-Ko nije spreman da žrtvuje i svoje slobodno vrijeme, taj je zalutao, poručuje Zekanovićeva.
