Zašto smo se odlučili za članak o stradanju srpskih junaka Bjelopavlićana iz 1916. godine? Zato što smo odlučili da posljedicu fizičkog stradanja zbog duhovnosti, nadovežemo na današnjost koja nije nimalo ljepša.
Profesor Veselin Matović sa suprugom i 25 kolega iz Nikšića i kolegom Slobodanom Čurovićem iz Podgorice je stožer ćiriličnog pisma u Crnoj Gori. Oni su nastavljači i čuvari duševne kutije Bjelopavlićana. Oni si ti o koje se dugonoćne makaze tupe, baš kao što su se turske sablje tupile o kosti naših predaka, kako reče Sveti vladika Nikolaj Velimirović. Namjerno kažemo dugonoćne makaze, jer svi koji znaju profesora Matovića, znaju za njegovu analizu sječe srpskog jezika, koju je iznio u svojoj knjizi „Noć dugih makaza“. Vjerovatno ni sam profesor Matović nije računao da će Milogorci baš toliko nastaviti sa „čirgilizacijom“ o kojoj piše. Makaziranjem srpskog jezika u Milogori i prevođenje srpskog u nepostojeći milogorski jezik, samo je nastavak izvaljivanja srpskog ugaonog kamena iz srca Lovćena.
Šta reći za kraj o učiteljima Bjelopavlićanima? NJihove duše su u kutiji koju drže čuvari pisma. Nadamo se da će se jednog dana kutijica bjelopavlićkih duša otvoriti i da će zahvatiti opijenu i otromboljenu zastavu srpstva, namokrenu anglo-saksonskom osiromašeno Uranijumskom latinicom. Nadamo se da će njihove duše spržiti poluraspad i da će se ista zastava uskoro vioriti na Lovćenu i Rtnju.
Ubi me, ali neću pisati latinicom, ja sam Srbin i pišem ćirilicom!
Profesor srpskog jezika Veselin Matović čuva uspomenu na žrtvu 14 učitelja iz Bjelopavlića. Nisu pristali da u škole uvedu latinicu i da se izbace junačke pjesme.
Ko zna da li bi iko pomenuo, a kamoli posvetio neko svoje djelo uspomeni na žrtvu 14 uglednih učitelja iz Bjelopavlića, koji su pre 97 godina platili životima odbranu srpskog jezika i ćirilice da nije nikšićkog profesora srpskog jezika Veselina Matovića. Upravo je izašla Matovićeva knjiga “Ćirilica i latinogorica” između čijih korica se našao i ovaj događaj, kao i drugi iz novijeg vremena koji govore o „ćeranju“ srpskog jezika i pisma u Crnoj Gori.
A o tome nema pozvanijeg da piše, jer je profesor 2004. sa suprugom Radmilom i još 24 kolega iz Nikšića i jednog iz Herceg Novog, ostao bez posla, kada su stali u odbranu srpskog jezika i ćirilice.
Posebne mjere sprovedene u školstvu
„Nakon uvođenja vojne uprave, okupator je, početkom 1916. godine posebne mjere u Crnoj Gori sproveo u školstvu. Naređeno je da se u crnogorske škole, umjesto ćirilice, uvede latinično pismo, kao i da se iz nastavnih programa izbace junačke i patriotske pjesme i srpska istorija. Tome se odlučno, podnošenjem otkaza na službu, suprotstavila grupa učitelja iz Bjelopavlića, njih četrnaestoro, zbog čega su ubrzo uhapšeni i stavljeni pod vojni sud“, kaže profesor Matović.
Ostavke koje su potpisali u vojnoj komandi u Podgorici, 19. oktobra 1916. ovako su obrazložili:
“Ćirilica je srpska istorija-arterija, aorta srpskog nacionalizma, a mi smo spremni da budemo srpski učitelji i nećemo da budemo anacionalni. Da bismo ostali dosljedni pozivu srpskog učitelja u Crnoj Gori, čast nam je izvjestiti komandu da sa ovim podnosimo ostavku na svoju dosadašnju dužnost”.
Nakon dvoipomjesečne istrage, izrečene su im presude, kao i trojici njihovih navodnih podstrekača, pravnicima: Nikoli Dragoviću, Marku Jovićeviću i Radovanu Boškoviću. Učesnici pobune bili su: Vuksan Radović, Savo Đurović i Velizar Đuranović, koji su posle izdržavanja kazne od tri mjeseca pušteni na slobodu, dok su jedanaestorica njih (osuđeni na četiri odnosno pet mjeseci zatvora): Ilija Mijušković, Tripko Brajović, Andrija Dragović, Savo Jovović, Tomo Dragović, Radovan Popović, Miladin Vujadinović, Novo Vučinić, Blažo Radonjić, Cvetko Stanišić i Jakša Brajović, internirani u mađarski logor „Boldogason“, a kasnije u „Nežider“, gdje su ostali sve do kraja Prvog svjetskog rata.
Najljepši primjeri čojstva i junaštva
Nažalost, o ovom događaju, iako dostojnom da se uvrsti u najljepše primjere “čojstva i junaštva”, nije sačuvano mnogo arhivskih dokumenata, i sve što se o njemu zna potiče uglavnom iz dnevnika dvojice njegovih učesnika: Jakše Brajovića i Toma Dragovića, koji se nalaze u vlasništvu njihovih potomaka. Pobuni su prethodila dva skupa bjelopavlićkih učitelja u Danilovgradu, na kojima je došlo do neslaganja oko načina otpora (istupanjem iz službe).
Stariji učitelji osim Ilije Mijuškovića nisu se saglasili s pružanjem bilo kakvog otpora, i prihvatili su lojalno obaveze koje su zahtjevale nova programska pravila, motivišući to osnovnom obavezom učitelja u opismenjavanju mladih naraštaja. Nasuprot njima, četranaestoro mladih i tek svršenih učitelja, ne želeći da služe neprijatelju, iako usamljeni, čvrsto odlučuju da podnesu ostavke.
Činovnik u komandi bio je Srbin iz Vojvodine. Pokušao je da odvrati mlade učitelje od ostavke:
„Ja sam Srbin. Sin sam popa pravoslavnog. Ja vama i vašem narodu želim dobro. Bićete odmah strijeljani“ – rekao je činovnik.
Međutim, učitelji su ostali pri svome. Odustajanje od pobune podrazumijevalo je sigurnu egzistenciju i, u uslovima okupacije, čak i prilično udoban život, odnosno sigurnu državnu službu i „specijalne legitimacije” koje su ih štitile od internacije i obaveznog rada.
„Ovi se hrabri ljudi odlučuju na nepristajanje, smatrajući da onaj ko hoće da ostane dosljedan pozivu srpskog učitelja ni u kakvim okolnostima zavjetne vrijednosti svojih predaka – ćirilicu i nacionalnu istoriju – ne smije dovesti u pitanje“, naglašava sagovornik. To vidimo i iz svjedočenja Sava Jovovića:
“Primio sam se vršiti dužnosti narodonog učitelja pod upravom ćesarskih i kraljevskih vlasti, vjerujući da će bivši program osnovnih škola ostati i dalje. Naredbom iz nastave izbacuje se ćirilica, srpska istorija i pevanje nacionalnih pesama. Ćirilicom su ispisani svi kulturni tragovi našeg naroda, a ne predavati nacionalnu istoriju značilo bi odreći se prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.Čast mi je izvjestiti komandu da sa ovim podnosim ostavku na svoju dosadašnju dužnost”.
Slično je i u zapisu Jakše Brajovića:
„Promijenjeni su svi udžbenici, osim za vjeronauku i matematiku, a i oni su štampani latinicom. Kad sam dobio ovaj akt, napisao sam ostavku i pošao u Danilovgrad da je predam u mjesnu komandu. Bio sam učitelj u Gostinju.
Spavali su na golom patosu bez ikakve posteljine, neprestano pod nadzorom i uz prijetnju da će biti obješeni. Nakon izricanja presude (učinjeno noću) prebačeni su u cetinjski zatvor, a odatle deportovani u „Boldogason“. Učitelj Brajović je tri puta pokušavo da pobjegne, ali je svakog puta bio uhvaćen.
MI NISMO ROBOVI
Tokom suđenja (predsjednik suda bio je Čeh, zvao se Slavik), isljednik Hrvat, pitao je Brajovića:
„Zašto nećete ovaj školski program, po njemu se radi i u hrvatskim školama“?
Brajović je odgovorio:
„Vi ste taj program prihvatili jer ste robovi. Mi nismo robovi, mi smo okupirana zemlja. Vi da ste slobodni, u vašim čitankama bile bi pjesme o vašim velikanima – Štrosmajeru, Zrinjskom, Frankopanu, Gupcu i drugima, a ne o austrijskim nadvojvodama i vojvodama habzburškim“.
POBUNA U ULCINJU
U junu 1916. internirana je i grupa učitelja iz Ulcinja, koji su se usprotivili zahtjevu tamošnjih muslimana i katolika da se za njihovu djecu otvori posebna škola, što je bilo u suprotnosti sa crnogorskim zakonom. Po tom zakonu, koji je donesen u Narodnoj skupštini, a potvrđen od strane kralja Nikole 1907. godine, deca stalnih državljana Crne Gore nisu mogla pohoditi škole s tuđim nastavnim jezikom, dok ne svrše srpsku narodnu školu.
