Napredak u tehnologiji uticao je na sve segmente našeg života, pa samim tim i na roditeljstvo. U kojoj mjeri uređaji, koji su djeci ponuđeni i svakodnevno prisutni utiču na djetetov psihofizički razvoj za “Večernje Novosti” govori psiholog Neda Stevanović.
Prema njenim riječima, tehnologija ogroman je izazov modernog doba za roditelje širom svijeta, koji su se našli na „nepoznatom terenu“.
Iako je ponekad najlakše poručiti roditeljima: „Skidajte djecu s telefona i igrica!“, u praksi, to nije tako jednostavno i to treba imati u vidu, dodaje Stevanovićeva.
Ona podsjeća na činjenicu da su mnogi roditelji zaposleni i djeca imaju lako dostupne razne oblike tehnologije. Druga je, podsjeća ona, ta da mnogi roditelji nisu svjesni tog štetnog uticaja.
– Onog trenutka kada shvatimo da za razvoj djeteta nikako nije dobro da 3 ili 4 sata gleda crtiće ili igra igrica, a do tada je to radilo, onda zna biti zaista veliki izazov promijeniti tu duboko ukorijenjenu naviku kod djeteta. I tu roditelj treba imati u vidu da takvo mijenjanje navike ne može se desiti preko noći te da se pripremimo na veliki otpor koji će nam djeca pružati u tim trenucima. Međutim, roditelj je taj koji treba pružiti primjer i istrajnost kako bi se uspjelo u promjenama defunkcionalnih te uvođenju zdravijih i za razvoj podsticajnih životnih navika – govori Stevanovićeva.
Kako motivisati dijete da „preseli“ svoje aktivnosti iz virtuelnog u stvarni svijet, pitanje je koje muči brojne roditelje. Fizička aktivnost, vrijeme provedeno u prirodi, te bilo koje druge zajedničke aktivnosti treba učiniti primamljivijim djeci, govori Stevanovićeva, i naglašava da roditelji na taj način mogu postići željene rezultate.
– Međutim, važno je znati da nije dužnost roditelja u potpunosti ispuniti vrijeme djeteta. Djecu je potrebno navikavati na momente koje će provoditi sami, dosađivati se, jer na taj način takođe se razvija kreativnost djeteta i sposobnost da bude samo sa sobom – kazuje Stevanovićeva.
Roditelji nastoja da djetetu ponude širok spektar podsticaja, što vrlo često može izazvati kontra efekat, upozorava Stevanovićeva.
– Nekad želimo djetetu priuštiti nešto što mi kao djeca nismo imali, a nekad to radimo jer smatramo da je potrebno da djetetu ispunimo svaki minut slobodnog vremena. Smatram da je u ranom uzrastu djetetu potreban osjećaj sigurnosti od strane roditelja, druženje sa vršnjacima i sloboda da istražuje okolinu oko sebe. Sve ostale preferencije će se izraziti same od sebe, prirodno i postepeno. Potrebno je dijete u ranom uzrastu usmjeravati kroz razne vidove oformljenih i ograničenih aktivnosti, znači, u određenoj mjeri, uskratiti mu slobodu da samo, na autentičan način izrazi svoju ličnost – govori ona.
Živimo u vremenu izazova, i roditelji se često suočavaju sa pitanjem kako podsticati samopouzdanje kod djeteta. Ključna važnost je, kako ističe, sposobnost roditelja da svjesno utiču na razvoj djece, kako bi ona razvila upornosti, pa samim tim i samopuzdanje. Kroz vaspitanje i svakodnevni odnos sa djetetom, oni određuju šta će se kod djeteta razviti u većoj, a šta u manjoj mjeri, a akcenat je stavila na unutrašnju motivaciju.
Foto: Neda Stevanović
– Djeca takođe imaju izraženu tu „takmičarsku“ crtu svoje ličnosti. Žele biti brži, bolji, veći, i to je sasvim prirodno. Međutim, smatram da se kao roditelji trebamo potruditi da kod djece razvijemo unutrašnju motivaciju koja će dijete podsticati da djeluje bez da sebe vidi kao „pobjednika“, da bude zadovoljno iako nije pobijedilo u nečemu. Tu je, naravno, roditelj kao slika, kao primjer, kroz svoj život. Ako imamo roditelja koji stalno ističe da je važno biti najbolji, dijete će takođe usvajati te iste paramet.Što se tiče samopouzdanja, dijete se rađa kao biće „predodređeno“ da ga ima. Roditelji su ti koji kroz svoj vaspitno-porodični stil gaje ili sputavaju taj potencijal. Potrebno je reći djetetu da znamo da može nešto postići, da će uspjeti, da je vrijedno i voljeno. Ne zaboravimo, naš glas postaje njihov unutrašnji koji ih vodi kroz život – poručuje ona.
Foto: pehels
Navodi da je roditelj presudan za razvoj potencijala sa kojim se dijete rodi, jer ga on uvodi u svijet koji ga okružujue i iz kojeg tek treba uzme ono što mu treba i da se do treće godine života razvija osnova na kojoj počiva cjelokupna ličnost.
– Iako nam se čini da dijete od dvije ili tri godine ne zna mnogo, zapravo ono ostvaruje jako živu i bogatu komunikaciju sa svojom okolinom. U tom periodu, kod djeteta se postavlja osnova i intelektualnog i emocionalnog života budućeg odraslog čovjeka – napominje ona.
S obzirom da svjedočimo brojnim promjenama, ni roditeljstvo nije pobjeglo tome. Vremena su brža, samim tim dolazi i do generacijskog jaza, i do sitacija kada bake i deke „znaju bolje“ od roditelja. U tim trenucima važno je prihvati da svako nosi pečat svog iskustva, i da kakve god promjene nastanu bitno je izraziti svoju autentičnost, savjetuje ona.
Dodala je da na kraju dana svaki roditelj treba da odredi svoje prioritete, pohvale sebe, i da svaki dan uživaju sa svojom djecom.
Recept za završen odgoj ne postoji, potrebno je slušati sebe, zaključuje Neda.
