Na rječici Ljubijica, od Brezičana do Ljubije nekada je bilo 24 vodenice. Od njih toliko, ostala je samo jedna u Ljeskarama, da kao živi spomenik opisuje vrijeme i svjedoči o ljudskoj prolaznosti. Vodenica ili kako mještani više vole da kažu, mlin Radočaj, u Ljeskarama je napravljen 1936. godine. U to vrijeme, bez moderne tehnlogije i mašina, sve je rađeno ručno i umijećem graditeljskih ruku. Milan Radočaj, ovovremeni domaćin mlina, kaže da ga je sagradio njegov djed sa još dva brata i da za 85 godina postojanja nikada nije prekidala rad.
Radočaj kaže da ljudi sve više shvataju šta znači kvalitet domaćeg brašna i dodaje da je u njegovom kraju primjetno vraćanje tradiciji i zdravijoj ishrani. Jedan od mještana Ljeskara koji redovno dolazi u mlin Radočaj je i penzioner Boško Pejić. On kaže da je zagovornik zdrave hrane i dodaje da krizna vremena pokažu koliko su vodenice važne i koliko mogu pomoći u preživljavanju naroda.
Porodica Radočaj, pored korišćenja vodenice za vlastite potrebe, vrši usluge mljevenja i svima koji dođu u staru vodenicu i donesu svoje žito. Praksa je ostala decenijama ista da se uzima takozvani ušur ili ujam deset odsto od samljevene količine žita. Pored pšenice, raži i kukuruza, sve više se traži i heljdino brašno.
Jedina preostala vodenica u Ljeskarama nije samo mjesto gdje se melje žito. Oko nje se komšije okupljaju da druguju kada peku rakiju ili jednostavno tu se nađu da se nešto dogovore i organizuju neki zajednički rad. Vodenica često posluži i kao oglasna ploča da se nešto saopšti, uglavnom penzionerima. U višedecenijskom trajanju vodenica Radočaj bilježi i podatak da je u vrijeme gladnih pedesetih, tačnije 1951. godine Ministarstvo poljoprivrede tadašnje Republike Bosne i Hercegovine izdalo naredbu o obaveznom radu.
