Tatjana Binjaš Batoz, glumica iz Prijedora, premijerno je danas ispred spomenika Ranjena ptica na Jokinom brdu kod Gornjih Podgradaca izvela monodramu „Joka, kći kozaračka“ koju je napisao Marino Zurl.
vo djelo je prije tridesetak godina mnogo puta izvođeno u potkozarskim sredinama, najčešće u školama. Glumica Minja Nikolić je, na svojstven način, sa scene približila sudbinu kozaračke djece koja se nisu vratila iz Drugog svjetskog rata. Tu ulogu sada je preuzela mlada glumica iz Prijedora.
– Osjećala sam veliku odgovornost, izazov, borila sam se sa snažnim emocijama da na ovom jedinstvenom mjestu, gdje je Zurl napisao monodramu, izvedem je pred njegovim kćerkama, osobama koje njeguju uspomenu na Marina Zurla i čuvaju tradiciju antifašizma na Kozari – kazala je za Srpskainfo Tatjana Binjaš Batoz.
1 od 3
Književnik iz Banjaluke Ranko Preradović, prijatelj i čest gost nekada na Jokinom brdu, kazao je da vrijednosti antifašizma treba čuvati a mladim generacija svjedočiti o strašnom zlu koje je zadesilo Kozaru i njenu djecu.
– Ovdje se borimo oružjem, ugrađenim u spomenik, protiv svakog zla i rata, za mir i bezbrižno djetinjstvo – kazao je Ranko Preradović.
Zurl je cijeli život posvetio traganju za izgubljenom djecom Kozare u čiju čast je podignut ovaj spomenik.
Pronašao ih je 163 vraćajući im stvarni identitet, otkrivajući rodbinu i zavičaj. Zbog toga je rodni Split i Zagreb u kojem je živio, sedamdesetih godina zamijenio Jokinim brdom gdje se preselio. Na njemu je slovenački skulptor Tone Svetina izgradio i spomenik simboličnog imena, «Ranjena ptica», od starog oružja prikupljenog na Kozari.
Godinama su djeca iz mnogih krajeva tu nedjeljom držala pionirske straže.
Zurl je bio autor feljtona «Arena traži vaše najmilije». On je 1963. godine, prvi put došao u ovaj kraj čuven po velikim ratnim tragedijama i odlasku djece koja su kasnije prihvatila neke druge ljude za roditelje a sela i gradove za novi zavičaj.
– Prvo dijete koje sam vratio kući, u zagrljaj roditeljima je Milena Obradović, porijeklom iz sela Prusci kod Bosanskog Novog, nju su nakon dvadeset godina prigrlili majka Smilja, braća Milan i Vojo… Ona me nadahnula za scenarij monodrame «Joka, kći kozaračka», po njoj sam ovo brdo nazvao Jokinim – govorio je Marino Zurl.
1 od 3
Mislio sam da ću nakon toga i reportaže «I Milena ima rođendan» objavljene 13. septembra 1963. godine, svjedočio je Marino, završiti svoj izlet na Kozaru. Ali, jedna sudbina vukla je drugu, mjesec za mjesecom, broj za brojem «Arene» i tako nekoliko decenija. Sve češće sam dolazio ovdje a onda i ostao.
– Tako je nastao i film «Tri jablana», knjiga «Iza zida», dokumentarac «Stotinu pedeset i osma», mnogo zapisa, reportaža na primjer o sestrama koje su pola vijeka živjele u Zagrebu, istom kvartu i istoj zgradi a nisu se poznavale, o Miki Bundalo, Beograđanki koja je u Grbavcima u Knešpolju pronašla svoje, o djetetu iz logora s imenom Nahod, zato što je nađen i prezimenom Gradišić jer je bio u logoru Stara Gradiška, – pripovijedao nam je Marino Zurl posebno ponosan na spomenik ispred svoje kuće na Jokinom brdu, gdje je godinama bio njegov novi zavičaj.
– Izgrađen je 1983. godine od starog oružja, od pušaka i bajoneta švapskih vojnika, sjekira Pejića, Šmitranovih vila i grabulja, Zrnićevih kundaka i grabulja…Izrastao je tako monument jedinstven u svijetu, ptica ranjenog krila simbol je ranjenog djetinjstva, nikad zaliječenog… Kamene strukture u krugovima su djelo Omera Berbera, simbol ljudskog stradanja, bez bilo kakve ideologije, obilježja. Ta djeca kojoj sam posvetio život su nedužna a tema vječna, – govorio je Marino Zurl čije riječi i sada odzvanjaju.
1 od 3
Samo on više nije tu ali njegova ptica je, govorio je često Mile Strunić, Marinov prijatelj, njegovom smrću drugi put ranjena.
Sada knjige o Marinu pišu Vedrana Radinović, profesorica iz Prijedora, Ranko Preradović iz Banjaluke, ediciju o krajiškim znamenitgim piscima među kojima je i Marino Zurl priredio je profesor Mladenko Sadžak.
Oni su danas na Jokinom brdu, zajedno sa kćerkama Marina Zurla, Suzanom Matković i Karmen Zurl, predstavnicima gradskog SUBNOR-a iz Gradiške, narodnim poslanicima Pericom Bundalom i Danom Maleševićem, čelnicima lokalne vlasti, mještanima Podgradaca i okoline, udahnuli snagu ranjenoj ptici, da ideja kojom je vođena prilikom gradnje spomenika, ponovo zaživi u najsnažnijem smislu, na kozarskim vrhuncima.
