Profesor ustavnog prava Milan Blagojević naveo je da je krajnje nedobronamjerno da bilo ko, ma kako bio moćan u EU /ili izvan nje/, zahtijeva od BiH da mijenja svoje ustavno uređenje, da se deentetizuje i da ukine konstitutivnost naroda kao ključni princip svoje organizacije i funkcionisanja, bez kojeg BiH nije moguća.
Blagojević je u autorskom tekstu za Srnu istakao da se Bundestag grubo i protivpravno umiješao u unutrašnja pitanja jedne države i prekršio Povelju UN.
– Nesumnjivo je da je pitanje ustavnog uređenja bilo koje države, a to znači i BiH, njena i samo njena unutrašnja stvar, u koju niko drugi svana, pa ni Bundestag, nema pravo da se na bilo koji način upliće – navedeno je u Blagojevićevom tekstu.
Autorski tekst Milana Blagojevića Srna prenosi u cijelosti:
Bio sam iznenađen, i to veoma prijatno, kada sam 8. jula ove godine pročitao komentar iz Hrvatskog narodnog sabora /HNS/ na rezoluciju o BiH, koja je istog dana usvojena u njemačkom Bundestagu. U tom komentaru HNS je, kako su objavili brojni ovdašnji internet portali, poručio “pobornicima unitarizma iz Bundestaga da istu rezoluciju usvoje o Belgiji i dostave je gospodinu Mišelu /Šarlu Mišelu predsjedniku Evropskog savjeta/”.
Nema šta, sasvim osnovana i više nego umjesna duhovitost HNS-a, nakon koje je takođe osnovano poručeno da je rezolucija Bundestaga “de facko poziv na rušenje Dejtonskog mirovnog sporazuma za kojeg se upravo Njemačka zalagala 1995. godine. Model federalizma institucionalne ravnopravnosti kroz legitimne političke predstavnike je temelj Dejtona i jedini garant za evropsku BiH”. Upravo zato su iz HNS-a kazali “…svim poslanicima Bundestaga koji su podržali rezoluciju predloženu od strane radikalnog bošnjačkog unitariste /Adis Ahmetović/, da identičnu rezoluciju upute gospodinu Šarlu Mišelu i državi Belgiji. Mi odgovor na istu već znamo”, zaključili su u HNS-u.
Zašto se pominje gospodin Šarl Mišel jasno je iz prethodno citiranog teksta, jer je on predsjednik Evropskog savjeta i dolazi iz Belgije. Ali zašto Belgija? E tu treba imati u vidu posebnosti belgijskog veoma složenog državnog uređenja.
Naročito je važna jedna od tih posebnosti, koja se u ustavnopravnoj nauci naziva bipolarnošću. Ona je u vezi sa naročitim odnosom dvaju etničkih grupa koje koegzistiraju u Belgiji – flamanske /holandofone/ i valonske /frankofone/.
Objašnjavajući ovu posebnost, dr Marko Stanković u svojoj knjizi pod naslovom “Belgijski federalizam”, između ostalog, ističe da se u Belgiji “…celokupan društvenopolitički život odvija na relaciji između dva suprotstavljena pola – nederlandofonih Flamanaca i frankofonih Valonaca…”, pa je zato, “…iako zamišljena kao višečlana savezna država, Belgija do današnjeg dana ostala raspolućena”.
Ta raspolućenost, odnosno polarizacija Belgije na dva etnička pola ima za posljedicu da se u Parlamentu Belgije, kako dalje ukazuje dr Stanković, “…za slučajeve utvrđene Ustavom, izabrani članovi oba doma dele na francusku jezičku grupu i holandsku jezičku grupu, dok takozvani specijalni zakoni, koji se odnose na državnu strukturu, mogu biti usvojeni jedino ako se postigne većina u okviru obe jezičke grupe, što dovodi do toga da ključne odluke ne mogu biti donete bez saglasnosti obeju nacija”.
S obzirom na ovakve ustavne temelje Belgije, ne trebaju da čude dva primjera koje navodim u nastavku, koji samo potvrđuju sve prethodno rečeno.
U prvom primjeru radi se o tzv. Bolonjskoj deklaraciji /Zajedničkoj deklaraciji evropskih ministara obrazovanja/, potpisanoj 19. juna 1999. godine u Bolonji. Njeni potpisnici su ministri obrazovanja država potpisnica i ništa u tome ne bi bilo neobično, da u slučaju Belgije kao potpisnici u njeno ime nisu označene flamanska i valonska zajednica, a ne Belgija. Ova činjenica tim više je od važnosti ako se uzme u obzir da su istu deklaraciju, između ostalih, potpisale Austrija, Njemačka i Švajcarska, dakle sve federalno uređene države, ali u njihovom slučaju kao potpisnice nisu označene federalne jedinice koje ih čine, dok je za Belgiju učinjen izuzetak koji uvažava njenu ustavnu arhitekturu koja, kako smo vidjeli, onemogućava donošenje ključnih odluka bez saglasnosti dvaju nacija – flamanske i valonske.
Drugi primjer pruža nam Savjetodavni komitet Belgije, u kojem su okupljeni predstavnici federalne izvršne vlasti i izvršnih vlasti regiona kao belgijskih federalnih jedinica. Na sjednicama tog komiteta odlučuje se konsenzusom, i to, između ostalog, i o pitanjima obaveza koje Belgija kao država treba da ispuni na osnovu propisa Evropske unije. Pri tome treba imati u vidu da prema Ustavu Belgije brojna takva pitanja spadaju u isključivu nadležnost federalnih jedinica Belgije te da, što je vrlo važno, regionalni ministar iz flamanskog ili valonskog regiona može predstavljati i iznositi poglede i stavove Belgije u Savjetu ministara EU. Štaviše, belgijske federalne jedinice izborile su se za princip rotacije, koji im omogućuje da svakih šest mjeseci njihov predstavnik predstavlja stavove Belgije u Savjetu ministara EU. S tim u vezi može se navesti primjer kako belgijski stav o pitanjima zaštite životne sredine u Savjetu ministara EU naizmjenično iznose ministri za životnu sredinu Flandrije, Valonije i regiona Brisel.
To bi, dakle, bili samo neki od razloga zbog kojih je iz HNS-a svim poslanicima Bundestaga koji su podržali rezoluciju o BiH osnovano predloženo da identičnu rezoluciju upute gospodinu Šarlu Mišelu i državi Belgiji. Ako se uzmu u obzir posebnosti ustavnog uređenja Belgije na koje je ovdje samo lapidarno ukazano, osnovano su iz HNS-a rekli njemačkim parlamentarcima da HNS već zna kakav odgovor bi dobili iz Belgije, ako bi o njoj usvojili rezoluciju kakvu su usvojili o BiH, čime se Bundestag grubo i protivpravno umiješao u unutrašnja pitanja jedne države.
Time je Bundestag grubo prekršio član 2. tačka 7. Povelje UN, kojim je Ujedinjenim nacijama, a time i svim državama koje su njene članice /što je i SR Njemačka/, zabranjeno da se na bilo koji način miješaju u pitanja koja po svojoj prirodi spadaju u unutrašnju nadležnost svake države. Nesumnjivo je da je pitanje ustavnog uređenja bilo koje države, a to znači i BiH, njena i samo njena unutrašnja stvar, u koju niko drugi svana, pa ni Bundestag, nema pravo da se na bilo koji način upliće.
Naravno, nije Belgija jedina država u EU koja poznaje i ustavnopravno priznaje konstitutivnost svojih naroda. Isti primjer pruža i Republika Kipar. Tamošnji Ustav priznaje podijeljenost ove države EU na dvije etničke zajednice – grčku i tursku. I ne samo što je priznaje, već je Ustavom Republike Kipar to priznanje dobilo i odgovarajuća ustavna rješenja, koja niko u EU, niti u Savjetu Evrope /uključujući i Evropski sud za ljudska prava/ ne dovodi u pitanje.
Ustavom Republike Kipar propisan je predsjednički sistem organizacije državne vlasti, sa, kako stoji u tom ustavu, predsjednikom Republike koji je Grk /i bira ga grčka etnička izborna zajednica/, te potpredsjednikom koji je Turčin /i bira ga tamšnja turska etnička izborna zajednica/. I predsjednik i potpredsjednik Kipra, prema Ustavu, imaju mogućnost da stave veto na određene propise usvojene u tamošnjem parlamentu. A taj parlament /njegov Predstavnički dom/ takođe se uspostavlja po etničkom /grčko-turskom/ principu, tako da ga čini 70 odsto Grka i 30 odsto Turaka. Najzad, Savjet ministara Republike Kipar ima deset članova, od kojih su sedam Grci, a troje Turci. I nikome do danas u EU, a ni u Savjetu Evrope /sa sve Evropskim sudom za ljudska prava/ nijednog trenutka nije palo na pamet da na bilo koji način dovedu u pitanje ovakvo ustavno uređenje Republike Kipar. Kao ni ono u Kraljevini Belgiji.
Ako je tako, a jeste, krajnje je nedobronamjerno da bilo ko, ma kako bio moćan u EU /ili izvan nje/, zahtijeva od BiH da mijenja svoje ustavno uređenje, da se deentetizuje i da ukine konstitutivnost naroda kao ključni princip svoje organizacije i funkcionisanja, bez kojeg BiH nije moguća.
Ali tu treba jasno reći, jer to jasno proizlazi iz Ustava BiH, da je konstitutivnost naroda tim ustavom propisana samo u institucijama na nivou BiH. Naime, članom 9. Ustava Bih jasno je propisano da će lica imenovana /odnosno izabrana/ na položaje u institucijama BiH odražavati sastav naroda u BiH. Zbog takve pravne norme Ustava BiH i jeste propisano, poput Ustava Republike Kipar, da Predsjedništvo BiH čine Srbin, Bošnjak i Hrvat, da Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH čine pet Bošnjaka, pet Hrvata i pet Srba, a da Savjet ministara BiH, vodeći računa o teritoriji i etniji baš kao u Belgiji, može činiti najviše dvije trećine ministara izabranih sa teritorije Federacije BiH, dok jednu trećinu čine ministri izabrani sa teritorije Republike Srpske. To je, dakle, pravna norma i formula bitisanja BiH.
Za one koji bi se ovdje pozvali na preambulu Ustava BiH, reći ću da to nije pravno osnovano imajući u vidu da je Ustavni sud BiH u svojoj trećoj djelimičnoj odluci od 1. jula 2000. godine u predmetu broj U-5/98 odlučio, glasanjem sudija pet naprema četiri, da preambula Ustava BiH ne sadrži pravne norme. Ili, kako je tadašnji sudija Hans Danelius naveo u svom obrazloženju /u kom pravcu su i mišljenja još četvoro tadašnjih sudija Ustavnog suda BiH – Mirka Zovka, Zvonka Miljka, Vitomira Popovića i Snežane Savić/: “Prema tome, utoliko što /preambula – moja opaska/ označava tri naroda kao konstitutivna, to čini samo u kontekstu donošenja i proglašenja Ustava BiH, te se za /preambulu – moja opaska/ ne može smatrati da utemeljuje bilo kakvo pravilo normativnog karaktera ili da stvara bilo kakve ustavne obaveze”
