UPAMET SE SRBI! KUSTURICA NIKAD BRUTALNIJI! BITI PISMEN u prošlom vijeku je značilo BITI UVAŽEN! Danas je to čovjek NAZVANI SELFI, kafanska prostakuša, koja…
Biti pismen u prošlom vijeku je značilo biti uvažen! Nije mala stvar – često i više od toga. Gdje god se pojavljivao, pismeni čovjek bio je zapažen. U školi, bioskopu, na ulici, pozorištu, na tramvajskoj stanici, u ciganmali. Nije riječ samo o gramatičkoj pismenosti, niti o prividu kojeg stvaraju savremeni autodidakti, izvođači informatičke revolucije
Kada bi neko za nekoga rekao „on je pismen” ili „ona je pismena”, kao da je glasno izrazio uvažavanje prema osobi nad kojom je lebdio oblak pokrivajući glavu kao veliku tajnu, ali i ništa manji zbir vrlina. Pismeni nije bio savršen, ali mu je to bila namjera. Tješio se i on engleskom poslovicom „Nobody is perfect”, a njegov vrhunac otjelotvoren je u argentinskom piscu Horheu Luisu Borhesu.
Pismeni je, analizira Kusturica u autorskom tekstu za Iskru, zatrpan otpadom informatičke revolucije, nije bio dovoljno zao, korumpiran i nije se složio sa idejom da nema Boga! Najviše na šta je, u tom slučaju, pristao bila je Jungova ideja da su od onih koji tvrde da ima Boga gluplji još jedino oni koji tvrde da ga nema! Pismeni je težio ka istini, dobroti i uzvišenosti. Nije imao nikakve veze sa antijunakom koji postaje oličenje vremena u kojem živimo. Nikada nije bio do kraja stvaran, a rukovali smo se sa njim. Izgledao je kao lik koji je iskoračio iz neke knjige, banuo pred nas kao i sama istina da bez upamćenih slika i čitavih poglavlja knjiga, nema pismenog čovjeka!
Pismeni je bio čovjek vrlina, neobuzdan, ostrašćen kao Oskar Vajld, ali je rječju kao sabljom znao da razdvoji ukus od neukusa i pokaže nam put i način kako da mislimo. Sve drukčije od ovovremenog antijunaka, samozaljubljenog selfi-čovjeka, onog koji ne vjeruje u istoriju, prihvata korporativni kapitalizam kao sudbinu, i vrijedno radi na dokazu kako njegov komšija, ali i čitav narod, ne vrijedi ni pišljiva boba! On pravi selfi snimke svojim ajfonom i sa velikim uzbuđenjem prati razvoj svake bubuljice na licu…
Preko etičkih i moralnih crta koje je istorija iscrtala, nismo prelazili samo uplašeni prijetnjama roditelja. Tajne mehanizme u tek začetim duhovnim procesima, otkrivao nam je pismeni čovjek. Učili smo tu lekciju od studenta Raskoljnikova, a kada nam nije bilo jasno zašto je on htio da ubije babu lihvarku, prepuštali smo se stranicama njegove patnje, proživljavali njegove dileme kao svoje i naučili od njega kakva iskušenja i koje nevolje nas čekaju, i shvatali bolje nego da smo proživjeli dva života.
Kako je pusta mladost koja nije otkrila Antona Pavloviča Čehova! Do uha njegovog junaka vjetar donese riječi „volim te” iako nismo sigurni da li je krupnu riječ izgovorila ona u koju je on bio zaljubljen, tek riječ nošena vjetrom postala je simbol ljubavi. Šta bi bilo da nam dušu nisu preplavile Tolstojeve rečenice u kojima svjetlost pada i na najsitniji detalj! Znali smo boju dugmeta na mundiru Vronskog, a lik Ane Karenjine bio je jasniji od upečatljive glumice na filmskom platnu. Vodio nas je stranicama na kojima smo bili grijani plemenitim, pa nas odmah zatim zapljuskivao talasima svirepe ljudske osjećajnosti, tek, u sjeni krupnih riječi, razvijao je snažne i moderne zaplete. Da nije bilo Bulgakova kako bismo osjetili apsurd i paradoks… Malo je vremena da se nabroje svi pisci koji su, ako ne jednaki, ono ne i manje važni i bez kojih pismeni nije mogao da nastane. Da nije sve izgubljeno, a nikada nije sve izgubljeno, potvrđuju nam pojave koje kao usamljene zastave u pustinji mašu i svedoče tome da ima pismenih, samo su nam sklonjeni s očiju! Stisnuti između hiljadu informatičkih čuda, jutjubova, rijaliti-šouova, ali i određeni političkom korektnošću, najnovijom verzijom globalne autocenzure. Potpisnik ovih redova vjeruje da tih zastava ima i više nego što vjerujemo. Nekad se i rukujemo sa njima, a ne znamo da su to oni.
Nikada nije bilo ovoliko knjiga i nikada čovjek nije imao pristup ovolikoj gomili ispisanih stranica, a u isto vreme, nikada nije bilo manje pismenih.
Danas nema ko ne piše, a malo ko čita. Na takvoj podlozi rastao je onaj drugi čovjek koga smo nazvali selfi i koji je, kao kakva projektovana kafanska prostakuša, postavljen pred naše oči i neće biti sklonjen dok se ne desi velika katarza.
Narastao na gomili pobrkanih pojmova i ideje da je dostupnost informacijama isto što obrazovanje, a u vremenu metastaze vladavine ideologije novca i koristoljublja gdje je jedino ona pomno praćena bubuljica na licu bila važna. Selfi je pobrkao realnost sa realizmom za koji Dostojevski tvrdi da je najfantastičniji od svih pravaca. Čime se ta realnost mjeri i sa čim upoređuje ako ne sa pomenutim poglavljima knjiga koje pamtimo. Ako ne zna da poredi postojeći svijet sa nepostojećim, ako ne može da stvori vlastitu sliku svijeta, a to može da učini pismeni čovjek, ovaj drugi živi život u kome nisu potrebne kamere da bi sve postalo rijaliti-šou – krunski izraz neopaganske cilizacije čiji cilj je da se izvede dokaz da smo hulje, protuve i sjecikese i da nas neprestano treba kažnjavati i koji nam stalno upumpava ideju o našoj zaludnosti, a skrivena tendencija je zla politička namjera svjetske plutokratije, izvođenje dokaza o našoj fatalističkoj sklonosti ka biološkoj.
Biti pismen – to je formula koja otvara vrata dokučivih tajni i blagodeti koje čovjek može da ostvari u svom kratkotrajnom boravku na Zemlji. Tek kad je pismen, čovjek može da bude srećan! Ukoliko nije pismen, kako da prepozna Džonatana Frenzena, američkog pisca koji je već vratio svjetski roman na visine Tolstoja, duhovne pejsaže Bernharda.
Otvarajući sajam koji me uvijek privlačio kao mjesto gdje bi se čovjek lako prevario da se zbog velikog broja ljudi otvara sajam automobila, a ne knjiga, i gdje nekad između knjiga teče rijeka ljudi, izbjeglica iz realnog života, ka mnoštvu knjiga isto kao što vjernik bježi Bogu! Ništa manje vrijedna je i misao da ovdje povremeno vaskrsne onaj pismeni čovjek o kome sam govorio, da slobodno hoda i vraća slike iz prošlog vijeka, da je, ako ne drugdje, a ono baš ovdje slavljen i opažen kao što je bio nekad u gradu gdje je važio za glavno lika, i da ga vidi neko dijete u čijem životu će, u budućnosti, kada odraste kao mi, sve biti drukčije.
