Vanja Dejanović je psihološkinja u Centru za zaštitu mentalnog zdravlja Doma zdravlja Prijedor. Razgovaramo o suočavanju sa posljedicama pretjerane izloženosti djece internetu. I roditeljstvo i školstvo i zdravstvo imaju odgovornost, ali ne u istoj mjeri. Digitalno okruženje razvija se tolikom brzinom da je ne može pratiti nijedan oflajn sistem i nijedna forma postupanja čovjeka.

Dejanović: To je toliko u porastu da ja svaki dan imam dijete sa odstupanjem u razvoju. To je tako u posljednje tri godine, a radim ovaj posao 15 godina. Strašno je i pomisliti koliko je toga. To su razmjere epidemije. Najgore je što nismo do sada još ništa radili na stvaranju plana prevencije lošeg uticaja izloženosti ekranu, a, generalno, sa zdravstvenog aspekta, prepoznaju se indikatori zavisnosti i obrazaca postupanja koji su stečeni kroz izloženost sadržajima na internetu.

Koji su to indikatori? 

Dejanović: Prvo, stalna i neodoljiva želja za konzumiranjem sadržaja na internetu. Primjećujem da se djeca konstantno na telefonu i da će, ako im se naglo oduzme, to nadoknaditi kad roditelji spavaju ili kad su zauzeti ili na poslu ili angažovani oko nekih svojih obaveza. Zatim, previše su vremena na tim sadržajima. Ne znaju se ponašati, nemaju nijedan drugi orbzaac odnosa prema ljudima, okruženju i drugim sadržajima zato što socijalni kontakt ostvaruju samo preko telefona. Druže se, uče, žive uz stalno prisustvo nekog uređaja. To je dovelo do toga da su im osiromašeni kapaciteti i resusrsi i da se sve više i dublje vezuju za sprave. Dalje, kada im se ekran oduzme, burne su reakcije, impulsivni ispadi, puno agresivnosti. Čine namjerno štetu drugome da dođu do uređaja, znaju biti neuviđavni i može to da graniči s nečim opasnim po nekog drugog. Bilo onog ko oduzima ili stavlja zabranu ili nekog iz okruženja, objekt frustracije. Tako reaguju iz neprilagođenosti kontekstu.

Koja djeca dolaze vama? 

Dejanović: Mogu doći djeca sama, mogu ih dovesti roditelji, a mogu ih uputiti škole, Centar za socijalni rad, porodični ljekar ili bolnica odnosno psihijatrija. Razlog, naravno, nije uvijek ekran, ali se najčešće prepozna kao uticaj. Na primjer, dođu jer su oslabili u školi, a ispostavi se da je uzrok prekomjerna upotreba digitalnih uređaja. Teži su slučajevi kad se promjene dese u ranom uzrastu, jer se tada usvajaju trajni obrasci ponašanja, efekti učenja su trajni i samim tim teže ih je korigovati. Ovdje govorimo o poremećajima koji nemaju urođenost niti fiziološki osnov, nego do njih dolazi zbog udruženosti nekoliko faktora: prerana i nepotrebna izloženost ekranu, odsustvo afektivne veze s roditeljima i nerazvijenost govora.

Šta je prerano i nepotrebno? 

Dejanović: Sistemski se treba držati pravila da je sve prije polaska u školu prerano. Nema dijete do tada ni potrebu za ekranom niti čemu služi. Ili, ako gleda crtane filmove, neka to bude tri crtiča, 15-ak minuta, ali zajedno s roditeljem, da dijete ima osjećaj da je još neko pristuan, živući. Izlaganje djeteta telefonu neće ga ni nahraniti ni obući ni dati nježnosti i ljubavi. Telefon ne daje povratnu informaciju. Biologija je omogućila svakom da bude roditelj, ali ne i odgovornost, posvećenost i osjećaj da je to najvažnija zadaća na svijetu.

Šta kažu roditelji? 

Dejanović: Kada ih pitam kako je došlo do toga, najčešće kažu šta će mu biti. Roditelj najprije ima percepciju da su to bezazleni sadržaji, a zanimljivi, i korisni jer imaju edukativno-vaspitne instrukcije. Dalje, vide drugu djecu koja nisu razvila simptome, a svako dijete ni ne mora ih razviti odnoso svako dijete reaguje individualno. I mlađi roditelji isto su zavisni od interneta, stalno imaju telefon i time djetetu šalju poruku da im je telefon važniji od djeteta. Takav obrazac usvaja i dijete. Iz mnogo razloga telefon postaje važan, postaje nagrađujući. Zamislite da se djetetu nešto više sviđa nego dolazak mame? Nije roditelj imao namjeru, ali određeni broj djece reaguje patološkom promjenom. Propust se pravi jer roditelj misli neće se ništa desiti loše. Tek kad se desi problem, roditelj se osvijesti.

Šta se dešava, a da roditelj možda nije ni svjestan toga? 

Dejanović: Prerana i preduga izloženost ekranu dovodi do otuđenja. Roditelj ne ostvaruje dovoljno bliskosti sa djetetom i dijete onda gradi svoj svijet. Izostaje pravovremena uputa i procjena šta je dobro za dijete, šta nije, a poslije se to teže može iskontrolisati i roditelji kasne u preuzimanju svojih obaveza. Od prve do četvrte godine dijete ima elemente otuđenja kao posljedicu ekranizma. Ako je uz to izrazitog senzibiliteta, ono biva ograničeno i sputano u sticanju elemenata razvoja očekivanih za svoj uzrast. Umjesto da se vezuje za bliske osobe, prvo iz porodičnog, a potom i vršnjačkog okruženja, ono ostaje na nivou fantazmatskog mišljena tipičnog za uzrast od oko godinu dana. Ono nema načina da ostvari kontakt, izostaje govor kao sredstvo uspostavljanja komunikacije sa svijetom oko sebe i ono živi maštu. Stvara izmišljeni svijet koji je pun sadržaja sa interneta, a ne iz stvarnog okruženja.

Kako roditelj da prepozna potrebu za ranom intervencijom? 

Dejanović: Ne progovara na vrijeme, prestaje da obogaćuje govor, ostaje na nivou brbljanja ili na nivou riječi koje nemaju upotrbenu funkciju. Ne koriste rečenicu, nepravilno izgovaraju riječi ili, u najgorem slučaju, prestaju koristiti govor. Zato što njima postaje interesantan samo taj njihov svijet, oni više nikakav poriv nemaju za uspostavljanje kontakta sa stvarnim svijetom. Tako se stvara osnov za gubitak odnosa i veze sa realitetom. Kada ulaze u opservaciju, ne doživljava vas, ne registruje vas, prolaze kraj vas kao da ste nevidjivi, ne obrate pažnju, ne odazivaju se na svoje ime, ne kažu dobar dan, nemaju potrebe za dodirom, nemaju nikakv interes za vanjski svijet, nemaju želju da kontaktiraju sa stvarnošću. Tačno vidite da dijete nije tu. Ako kontakt postoji, onda je to samo sa majkom i samo zato što majka zadovoljava osnovne potrebe. Tako onda imamo disfunkcionalnost na nivou umjerene mentalne retardacije. Najčešće su atestabilna i ne slijede upute, ni verbalno ni neverbalno. Imala sam dijete i od dvije godine. Razdražljivo, mnogo plače, ne govori, odbijajuće je, samo želi igrice.

Šta roditelj da radi, a da ne luta? 

Dejanović: Struka predlaže, kada prepozna elemente razvojnog poremećaja koji uključuje otuđenje, da se ne smije žuriti sa dijagnozom autizma, a nalikuje mu. Tada predlažemo uključivanje logopeda i defektologa da dijete razvije govor. Prva pretpostavka da se dijete izvuče iz zamišljenog svijeta jeste govor, a druga je socijalizacija i zato se preporučuje uključivanje u vršnjačku grupu. Govor je jedino sredstvo za uspostavljanje veze sa stvarnim svijetom i jedini put da se dijete vratiu stvarnost. Ima odličnih primjera progresije i odličan je osjećaj vidjeti dijete koje se izvuklo.

Uvijek se postavlja i pitanje saradnje roditelja? 

Dejanović: Važno je da roditelji ne stvara neprijateljski odnos prema institucijama. Tu tek ima posla. Roditelj negira, odbija, ima ograman izvor frustracija, ozlojeđen je, tužan, depresivan, otuđen, bezvoljan. Stvara osjećaj nepovjerenja prema svemu. Ne kažem da nema osnova za to. Negdje se ni struka ne snalazi, pa se i olako nešto proglašava autizmom. Tu se mora biti oprezan, ali ovaj spektar koji nije autizam traži puno rada, a i škole se moraju prilagoditi tome.

Izvor: zamisli.ba