Pričamo nekoliko dana prije nego će, krajem novembra, polagati preostale ispite za zvanje knjižničarke. Ideju za priču dala mi je moja školska, tokom otvaranja jedne izložbe u Muzeju Kozare, na kojoj je Anela učestvovala.
„Intervjuiši je. Rijetko se energija takva viđa. Plijeni“, rekla je Vedrana.
Razgovarale smo nekih dva sata, rano ujutro, kada je pravila pauzu u učenju.
„Ovo mi je treća kafa od jutros“, rekla je Anela.
Prvu knjigu pjesama, “Sjećanja koja šute”, objavila je prije gotovo deset godina. Štampana je u svega stotinu primjeraka. Izdavač je nekadašnje prijedorsko Društvo književnika Snaga riječi.
Anela: Ovo je jedina koju imam. Mogu ti je posuditi na čitanje. Ja sam kao dijete mislila da su pisci i pjesnici fine, dobre čikice koji vole djecu, ali sam shvatila da ljudi koji su napisali najljepše dječje pjesme ustvari najveći mrgudi. Neću nikoga da imenujem, nego samo hoću da kažem da sam se razočarala. I za prvu knjigu isto sam sve morala saznati sama, kako to ide, kojim putem. Izborila sam se da mi recenzenti budu Ranko Preradović i Muhidin Šarić. I uradili su to bez pare i dinara. Bilo je tih divnih ljudi koji su mi davali krila, ali nije ih bilo koliko sam očekivala. A ovo je druga, “Tragači sjemena sreće”. To je već bila druga priča. Izdavač Bosanski kulturni centar, podrška Gradske uprave, promocija jedna u Gradskoj čitaonici, jedna u Pozorištu Prijedor. Stotinu ljudi, usred korone, muzička pratnja, mama i tata u publici, ponosni, porodica i prijetelji širom svijeta na live streamu… Prodala primjeraka…nezapamćeno!
Kad si počela pisati?
Anela: To jeste kliše pitanje, ali ga moraš imati. To je nekako krenulo u djetinjstvu, drugi-treći osnovne. Piskarala, vjetrić pirka, cuko, maca… U petom razredu jedna divna nastavnica, Milosava Pranić, učlani me u literarnu sekciju. Napredovala sam ja tu fino i to se malo iskristalisalo. Nakon završetka šestog razreda počinje rat i prestaju i sekcije. Kasnije ću to nastaviti u srednjoj školi /pravni tehničar, Ugostiteljsko-ekonomska škola/. Poslije srednje škole sam počinjala, pa prestajala studirati, aktivirala se u nevladinom sektoru, lutala, tražila se, pronalazila… Putovala, učila jezike, pohađala edukacije razne, pisala, objavljivala u antologijama, časopisima, magazinima, medijima, stručnim publikacijama… Samo, nekako sam u tome malo lijena, a imam jednog prijatelja koji ima sve uredno zabilježeno, kad je gdje šta objavio, pisao, izdao. Izdala sam, doduše, samo dvije knjige, ali, dobro, imam 43 godine. Kažu da su pisci poslije 40 najproduktivniji. Valjda tad sazrijevaš, sve gledaš drugim očima. Kad sam čitala Tvrđavu s 20 godina i kad je čitam sad, niđe veze! Tad ništa, a sad zaplačem.
Šta imaš sad u rukopisima?
Anela: Imam spremnu jednu malu zbirku poezije, Sjene na dlanovima, čista jedna lirika, melanholija. Drugo što radim, a što me stalno požuruju, je zbirka kratkih satiričnih priča Zašto su se žene udale. Ništa psihologija, ništa analiza, samo životne priče, ispovijesti. Kad Tesla nije mogao razumjeti žene, kako ću ja! Ni bog dragi nas ne razumije. /smijeh/ Kaže jedna, ‘aj piši kako smo se razvele. Čekaj, reko’, to će biti drugi dio. Razvučeš u nastavke, znaš kako to ide danas kad je i pisanje postalo biznis, moram i ja malo misliti na budućnost. /smijeh/
Protiv si hiperprodukcije ili, kako ti kažeš, štancanja. U književnosti se, slično kao i u mnogim drugim branšama, piscem proglasi svako ko šta napiše. S druge strane, dugo si tu, nisi od juče, a kako to da imaš samo dvije objavljenje knjige?
Anela: Polijena sam iskreno, a fali mi i vremena, u komadu. Da ja sad, na primjer, imam godinu dana pred sobom i da mogu reći, e sad ću samo pisati. A ne ovako, na sve strane, porodica, roditelji, životinje, traženje posla. Ja ne pišem pod prisilom, ni pod kakvim pritiskom, nego samo po inspiraciji, po nekom kliku, kad mi nešto naleti. Nema na silu i nema da me nešto natjera. A za roman koji pripremam voljela bih naći dobrog izdavača. Ne zbog slave. Ne ni zbog zarade. Meni bi to nekako bila potvrda, za trud i rad, neka profesionalna satisfakcija. I naravno treba sačuvati skromnost, ali ima primjera da neko jednom napiše dobro djelo, izdavač ga brednira, uđe u mašinu i poslije sve što napiše prolazi. I kad valja i kad ne valja.
Kakav roman?
Anela: O porodici moje mame. Dugo sam mislila kako da se zove. Biće Moja babuška. Rusija je imala jako burnu istoriju, a tako i majčina porodica. Njen otac porijeklom je iz Egejske Makedonije odakle su njegovi preci došli na Krim. Pradeda Pantelejmon Banskalinski bio je juvelir, prabaka Natalija, Ruskinja grofovskog porijekla, jedva ga je nagovorila da imaju djecu. Leonida i Konstantina. Ja sve zapisujem što mama govori, ali rijetko kad hoće pričati. To zna najbolje moja tetka Tamara koja je 1939. godište. Ona sad, zbog rata, živi u Poljskoj. Ići ću kod nje iduće godine, da prikupim građu za roman. Ta prabaka je zatekla pradjeda s nekom služavkom koja je čuvala djecu i rastala se. On je otišao negdje u Besarabiju, današnja Moldavija, i nikad se više nije javio porodici. A moj deda Konstantin je bio borac u Drugom svjetskom ratu. I on i brat mu Leonid nosioci su ordenja. Moja baka je prvi put bila udata za nekog obavještajca s kojim ima kćerku Tamaru. Rekli su joj da je stradao, da ga nema. Baka se potom udaje za Konstantina i dobijaju Olgu i Aleksandra, moju majku i mog ujaka. Deda poslije završi u Sibiru, zbog nekih previranja, kao politički zatvorenik. A ništa nije rekao, ništa nije bio kriv. Mama kaže da je bio dobričina, bio smotan, on nije ni mogao ništa pogriješiti. Opet su rekli baki da nema potrebe da se nada, da ga nikad više neće vidjeti, da se neće vratiti. Ona, da bi prehranila djecu u tim gladnim godinama, udaje se za jednog oficira kojeg je upoznala radeći kao bolničarka. S njim stiče još dvoje djece, da bi se na kraju taj moj deda Konstantnin vratio iz logora!
A otkud mama u Prijedoru?
Anela: Tata je radio u zagrebačkoj „Industrogradnji“ koja je poslovala širom svijeta. U Jalti su gradili hotel od 16 spratova. Mama dolazi na otvarenje hotela, jer Jalta je bila biser Sovjetskog Saveza. Filmska priča, ljubav na prvi pogled. Mama napušta studije medicine na četvrtoj godini u Kijevu i dolazi u Prijedor, to je negdje oko 1974-1975. Radni vijek provela je u prijedorskoj bolnci, na hirurgiji, kao medicinska sestra. I danas me zaustave na ulici njeni pacijenti, kažu ličim na nju. Otac je pred rat otišao u Zagreb, pa u Njemačku i vratio se u Prijedor 1999. godine, a mama, brat i ja smo sve vrijeme bili ovdje. Pitam mamu, zašto si se udala za tatu, kaže, im'o lijepe zube, lijep osmijeh. Ona bila lijepa, zgodna, vitka, prelijepe plave oči, on imao šarma, nekog balkanskog /smijeh/ Uglavnom, mama mi je veliki oslonac, kaže, samo ti piši. A tata samo vjeruje u konkretne stvari, ima’ tu šta da se zaradi il’ nema. Zato bi’ da za njenog života napišem tu Babušku, da ona to doživi, da pročita.
Koja nagrada ti je najdraža?
Anela: Za esej o bugarskom pjesniku Nikoli Vapcarovu. Objavio je samo jednu knjigu, ali je njihov nacionalni heroj. Strijeljali su ga fašisti u Drugom svjetskom ratu. Ima muzej posvećen njemu i u Sofiji i u Banskom. Kao dobitnica te međunarodne nagrade, učestvovala sam i na obilježavanju 110 godina Slavjanske besjede u Sofiji i dobila Orden Ćirila i Metodija za doprinos slovenskoj kulturi. Jedna muževljeva rođaka kaže mu, ti se oženio ženu s ordenom, ima orden k’o naš đed! /smijeh/ Imam ja to negdje, imam kofer uspomena i tu držim i taj orden.
Šta sve ima u tom koferu?
Anela: Ajme! Imaju kasete. Tad sam slušala Hari Mata Harija, obožavala ga, i te ljubavne pjesme. Imaju razglednice. Karta s prvog koncerta, 1994. u Prijedoru, Riblja čorba. Ja klinka, krenula u srednju, dvorana „Mladost“, nema grijanja. Dalje, prve pjesme, izgužvani listovi. Kad sam pisala pjesmu Mojom alejom, pvo sam je izgužvala, pa ispravljala papir peglom, pa poslije je objavila. Onda ima uspomena s ljetovanja, razglednica iz Jalte. Dopisivala sam se i preko Hupera, sjećaš se toga? S nekima se poslije našla na Fejsbuku, pa smo i dalje u kontaktu. Nekako sam nepopravljiv romantik, pojma nemam. Čekaj da ti nađem citat u kojem se nalazim, Andrićev: „Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još poneku šetnju između očekivanog i neplaniranog.“ Tako i ja, kad negdje idem, koferi ko da se selim! /smijeh/
Začela si Veče mladih talenata koje će prerasti u Majske susrete, tradicionalnu književnu manifestaciju za promociju mladih pjesnika. I kažeš, da ne vrijedi, ne bi toliko trajalo, skoro dvije decenije?
Anela: U početku je organizacija bila neformalna, pa je preuzelo Udruženje Crno-bijeli svijet, pa Društvo književnika Snaga riječi, a više od deset godina tu je i institucionalna podrška naše biblioteke. Sve vrijeme radim to volonterski, samo da se Majski susreti ne ugase, zbog tih mladih talenata, jer iznjedrili su dobre pjesnike, kvalitetne pisce. Stvorila sam jednu vrstu brenda, kad ih ja iz nekog razloga ne budem mogla raditi, neko će moći nastaviti na čvrstim temeljima.
Kada je prošle godine po prvi put, i zasad jedini, izostala podrška biblioteke, obratila si se za pomoć BKC-u i poslije suočila s problemom kakav nisi mogla ni naslutiti?
Anela: Ja u ovoj priči vidim kulturu. Šta drugo neko vidi, to ne znam. I BKC i Pozorište Prijedor i Udruženje za očuvanje tradicije se bave kulturom i tu se sva priča završava. Ja ne znam kome to nije bilo jasno. Kad sam vidjela da se na naš plakat križa, ja sam ostala zatečena, šokirana i povrijeđena. Meni je čudno da nekome smetaju Majski susreti mladih pjesnika, a ustvari je smetala saradnja BKC-a s Udruženjem za očuvanje tradicije. Ako neko ima problem s njima, neka ga s njima i rješava, a nemoj ovu lijepu manifestaciju dirati, koja se trudi da opstane godinama i u koju sam toliko sebe uložila. Ove godine ponovo smo pod okrilljem biblioteke. /Direktorka Narodne biblioteke „Ćirilo i Metodije“ Prijedor/ Gordana Vila je izuzetna osoba, spremna za saradnju, otvorena za nove ideje u kulturi, neopterećena. Sedam mjeseci tamo sam stažirala, stručno se osposobljavala i sad mi još predstoji bibliotečki ispit.
Ove godine prvi put i na Književnim susretima na Kozari, ali u velikom stilu?
Anela: Uvijek sam tu manifestaciju pratila, redovno posjećivala, ali nikad učestvovala, čak ni na skupovima zavičajnih pisaca. I uvijek sam se pitala kako i zašto me nikad niko nije pozvao. A onda sam ove godine bila i učesnica kao zavičajni pisac i moderatorka večeri krajiških pjesnika i voditeljka poetskog teatra „Saputnici“. Meni je pripala, maltene, čast da otvorim Književne susrete na Kozari. I to ni manje ni više nego pedesete jubilarne! Znači, ko je ček’o, taj je doček’o! /smijeh/. Napisala sam jedan uvod šta je za mene Kozara i izazvala divne emocije kod ljudi. Kaže Goca, a jesi rasturila! /smijeh/ Velikom jubileju sam posvetila pjesmu Loze Kozare. Čula si je na otvaranju izložbe o Ćopiću u muzeju. Muž me inače podržava u pisanju, uvijek kaže dobra ti je pjesma, šta će, mora tako /smijeh/, ali za ovu je rekao da ništa bolje o tome nisam napisala. Ovo ti je, kaže, beton!
Sretno u ponedjeljak!
Anela: Ja tamo kad dođem, ima nas dosta, puno finog svijeta sam upoznala, oni kažu, eno one pjesnikinje, uh, ona će položiti, samo nek’ im pjesmu pročita. /smijeh/ I ja isto kažem, malo na znanje, malo na šarm, može malo i na puškice.
