Crkva brvnara u Marićkoj posvećena je proroku svetom Iliji. Najstarija je od pet prijedorskih brvnara. Mnogi kažu da je i najlјepša baš zbog tolikog trajanja i posebnog mira i spokoja koji sa sobom i u sebi nosi. Dva puta je građena. Po predanju i nekim pisanim tragovima, prvi put izgrađena je 1670. godine. Osmanlije su je zapalaile, a na njenom mjestu, pored već tada vijekovnog hrasta, koji je i danas živ i bori se da i dalјe traje, 1870. izgrađena je nova crkva. Uz molitvu vjerujućeg naroda i Božijom promisli, ona je preživjela i nadživjela otomanskso carstvo, austrougarsku okupaciju, dva svjetska rata i komunizam i ostala da svjedoči o opstajanju i trajnosi na ovim prostorima.
U porti crkve brvnare u Marićkoj nalazi se hrast koji je star više od 600 godina. Slično narodu i on se vijekovima borio za opstanak. U tih šest vijekova bilo je mnogo onih koji su ispod starog hrasta upoznali lјubav svog života i stewkli brojna prijatelјstva. „Po predanjima i riječima starih lјudi i mještana, ovdje ispod ovog hrasta mnogi su brakovi započeli i mnoga prijatelјstva sklopila. U tim svim prošlim ratovima, u vrijeme turske okupacije, narod ovog mjesta i ovog sela su braneći svoju vjeru, svoju školu i crkvu, takođe odbranili i sačuvali ovaj hrast “, pripovijeda paroh marićki Slaviša Pančić.
Paroh marićki Slaviša Pančić
Crkvu brvnaru u Marićkoj nekada su zvali i crkva gologlavica. Po predanju, više je razloga za to, a otac Slaviša pojašnjava neke od njih. U ta davna vremena muškarci su nosili šešire, a žene povezane marame. Iz poštovanja prema crkvi i ikonostasima, skidali su šešire i ostavlјali ih pored sebe. Često se dešavalo da oni onako gologlavi istrče iz crkve i brane je od Turaka. Zato su je u narodu i prozvali crkva gologlavica“.
Na Ilindan, 2. avgusta, oko crkve brvnare i starog hrasta na tradicionalnom narodnom zboru svake godine okupi se više hilјada lјudi. „U ona davna vremena na zbor se dolazilo konjima i zapregama, a danas su tu i šatori, muzika i pjesma sa svih strana. vremena se mijenjaju“, kaže otac Slaviša i dodaje da i crkva često prihvata realnost i prilagođava joj se.
„I crkva ide u korak s vremenom. Prije sto godina, narod je dolazio u crkvu konjima, tu su vezali svoje konje, išli na zajedničku službu, poslije službe neko pripremao neki ručak i to je bio zbor u Marićkoj. Međutim, vremena su se promijenila, sve se nešto osavremenilo, pa onda tu dođu raznorazne šatordžije koje žele da rade, da nešto zarade, a s druge strane i oni privuku pažnju lјudi i iz drugih mjesta. Crkva ide u korak s vremenom, ali najbitnije je da se ništa ne mijenja kada je u pitanju sam čin službe“, ističe otac Slaviša. Ikonostas crkve krase ikone stare koliko i crkva, neke još starije, koje je 1938. obnovio profesor Pavle Žitetski. Poseban detalј su i masivna hrastova vrata, koja su širine jednog metra, istesana i napravlјena od jedne daske, što je prije 150 godina, bez alata i mašina, bio veliki poduhvat. Otac Slaviša ističe da je i to dokaz sa koliko su vjere, lјubavi i strplјenja tadašnji graditelјi podizali crkve. Majstorske ruke tih graditelјa brvna na crkvi u Marićkoj sastavili su takozvanim dvostrukim i kosim preklopom. Prije dvadesetak godina crkva je, umjesto drvene šindre, pokrivena bakarnim limom, koji će joj omogućiti dugi vijek postojanja.
MALA VRATA DA KONјI NE MOGU PROĆI
Crkva brvnara u Marićkoj još čuva ulazna vrata prvobitno sagrađene crkve iz 1670. godine. To su mala hrastova vrata u koja su zabijeni široki metalni čavli. Otac Slaviša objašnjava zašto su vrata bila toliko mala i zašto čavli u njima. „Da bi sačuvao svoje bogomolјe, u vrijeme otomanske okupacije narod se snalazio na razne načine. Kako bi bilo onemogućeno da Turci konjima ulaze u crkvu, pravlјena su mala vrata. Metalni čavli su služili da Turcima istupe sjekire kojima su provalјivali vrata. Ta prvoizgrađena crkva je izgorjela, a ostala su ova mala vrata da svjedoče o tom vremenu i da prenose priču budućim naraštajima“, kaže za „Kozarski vjesnik“ otac Slaviša.
