“Čovječe, dobrotvor obnove Saborne crkve u Mostaru! Pokoj mu duši. Služiću mu sutra pomen”. Ovako je otac Radivoje Krulj, obnovitelj i donedavni starješina Saborne crkve u Mostaru, odnedavno sveštenik u Njemačkoj, odgovorio na vijest da se upokojio Slobodan Stanković.
Da li ste znali da je Slobodan Stanković bio jedan od prvih dobrotvora izgradnje u ratu porušene mostarske Saborne crkve? Niste. Kao što niste znali da je prvi i bez poziva obnovio ogradu oko porušene Arnaudije u Banjaluci. Da je renovirao klinike, da je školovao mnoge talente, da je bolnici u Kasindolu darivao najskuplje medicinske aparate, da je pomogao svakom ko mu se obratio, pa i na ulici. Niste znali, jer time se nije hvalio, jer nije mislio da to treba da zna bilo ko. Kao što nije mislio da treba da plati da ga ne blate, a ni da plaća da ga hvale. Drugi su ionako mnogo novca potrošili na njega, da ga ne bude. A on se smješkao. I gradio. I nije imao ni petka, ni sveca, spavao je u kolima i sanjao da će jednom doći dani odmora, jer nije išao na godišnji, nikada. Ili samo jednom, na nekoliko dana, za tih godina koliko sam ga poznavala.
A poznavala sam Slobodana Stankovića skoro 20 godina. I da riješimo odmah: nisam od onih koji o mrtvima govore sve najbolje, jer mi se gadi ta vrsta licemjerstva. Ispričaju vam često uljepšanu priču o nekom za sve pare, tako da se sam ne može spoznat. Za razliku od toga, ispričaću vam ovu priču iz srca, zasnovanu na ljubavi, istini i poštovanju, kako to Slobodan zaslužuje i nikako drugačije.
Slobodan Stanković je živio život po svojim pravilima. Ljude je dijelio na dobre i loše, iako nije vjerovao da postoje loši, nego da su samo u zabludi. Mislio je da je ovaj svijet popravljiv. I da dolaze dobri dani. Bio je skroman čovjek. Čovjek kojeg je ispunjavao rad, koji je živio svoj san, a taj san bio je da radi i da gradi. Sve što je taj njegov posao donosio u materijalnom smislu bilo je manje važno ili nevažno. Ništa čudno, jer zar svaki čovjek, vrhunski u svom poslu, ne daje cijeloga sebe? Nije li to jedina formula za uspjeh?
Slobodan Stanković firmu “Integral” osnovao je 1989. godine, jer su mu slovenačke kolege u vrijeme kada je radio u tamošnjoj građevinskoj firmi rekle da bi bio grijeh da sa vizijom, znanjem i energijom koju ima to ne učini. I krenuo je polako…. U ratu nije radio, petnaestak zaposlenih plaćao je tako što je iznajmljivao dvije benzinske pumpe i jedno skladište u Banjaluci pod zakup.
Komšije u Novoj varoši i danas pričaju o tome kako je kupio dva šporeta na drva (jer u tim ratnim godinama nije bilo struje mjesecima), te kako se svaki dan u kući Stankovića spremala hrana za cijeli komšiluk. Nakon rata za njega su se molili i u crkvama i u džamijama. On o tome nije pričao, nikada.
Slobodan Stanković i “Intergal” građevini su se vratili kada se rat okončao. Veliki uspon “Integrala” počeo je u takozvanoj postkonfliktnoj obnovi BiH, u periodu od 1996. do 2007. godine. U saradnji s američkom korporacijom Parsons Delaware INC. “Integral” je počeo obnovu puteva i mostova, prvo u Tuzli i Brčkom, a potom širom Republike Srpske i BiH.
Poslovni razvoj “Integrala” u kasnijim godinama nastavljen je gradnjom auto-puteva, mostova, tunela, graničnih prelaza… u BiH, Hrvatskoj i Srbiji, uglavnom projektima koje je finansirala Evropska investiciona banka London, a “Integral” je pobjeđivao na međunarodnim tenderima.
“U početku radeći za velike strane građevinske kompanije, a zatim radeći kao njihovi partneri, naučili smo šta znači biti profesionalan i međunarodno konkurentan. Nama odgovara kad se ponude šalju i otvaraju u Londonu i kad nadzor nad radovima vrše specijalizovne strane kompanije. Znači treba biti konkurentan, raditi kvalitetno, po standardnim procedurama, pa su i plaćanja redovna, a poslovanje predvidivo”, pričao mi je Slobodan Stanković.
“Integral” na poslovima u Srbiji, Hrvatskoj, BiH i Sloveniji trenutno zapošljava oko 10.000 radnika. U “Integralu” je zaposleno oko 300 inženjera, stručnjaka niskogradnje. U samom sjedištu radi oko 2.000 radnika, a tu je još oko 5.000 kooperanata, među kojima su brojne firme iz Federacije, Hrvatske, Srbije, Makedonije, Crne Gore…
Slobodan Stanković godinama prije bio je preteča “mini-Šengena”, a kasnije jedan od najvećih zagovornika Otvorenog Balkana. Smatrao je da bi i njemu, ali i svim kompanijama u regionu to olakšalo poslovanje i da ne bi mjesecima morali da čekaju radne dozvole za svoje radnike, koji su brojnih nacija i dolaze iz svih brojnih zemalja.
“Nama treba kvalitet, a ne nacija. Nas interesuju ljudi koji znaju da rade. Posebno jer su privatni fakulteti kod nas izbacili na tržište ljude koji ne znaju da rade posao za koji su navodno odškolovani. Mi zapošljavamo inženjere i radnike od Slovenije do Sjeverne Makedonije, preko Hrvatske, BiH, Crne Gore, uključujući i Kosovo i Albaniju. I tu nema mjesta za negativnu stranu politike… Lično smatram da sva politička pitanja treba rješavati politikom dijaloga. Posebno u ovakvoj državi kao što je BiH. Ovdje treba da se radi i gradi jer od toga se živi. Bosna i Hercegovina je lijepa i potencijalno bogata. Imamo poljoprivredu, šumarstvo, rudarstvo… Od nje treba napraviti Švajcarsku”, rekao je u jednom od rijetkih intervjua.
I baš zato teško ga je pogodila nepravedna odluka američke administracije o stavljanju na OFAC listu. Vijest je čuo na radiju i nikada nije dobio zvaničnu odluku. Svi tekstovi plaćani godinama protiv njega od strane zavisnih ljudi, konkurenata, ljutih političara jer se nikad nije stavljao u službu ostvarenja političkih interesa, ili jednostavno alavih “biznismena” koji su mislili da bi time mogli da mu preotmu uspješnu firmu, tako su dobili svoju kvaziverifikaciju, a on je bio ljut na sebe što nije predvidio taj korak. Zvuči nevjerovatno da tako velika sila kao SAD može da pogriješi i donese odluku na osnovu trača i neprovjerenih informacija. Nažalost, desilo se.
Navešću samo jednu grešku. U odluci o sankcionisanju navodi se da je Stanković najbogatiji čovjek u BiH. Prije mjesec objavljena je lista najbogatijih ljudi u regionu koju su sačinili eksperti dvije renomirane konsultantske firme koji rade na Njujorškoj berzi, koristeći najmjerodavnije multiplikatore Stern School of Business New York University. Svi su iz Federacije, osim posljednjeg koji je Srbin iz RS. Na njoj nema ni Stankovića ni “Integrala”.
I šta da Slobodan Stanković jeste bio najbogatiji? Da li je biti bogat od svog rada sramota? Srami li se Ilon Mask ili Džef Bezos?
“U slobodnim i demokratskim društvima kakve su SAD cijeni se ono što se mukotrpnim radom postigne. U komunizmu uspjeh i bogatstvo uvijek su bili izjednačeni s lopovlukom. Ovaj relikt prošlih vremena prisutan je i danas na ovim prostorima, naročito kod Srba. Uspjeh se ne prašta, a mukotrpan rad i bogatstvo unaprijed se proglašavaju kriminalnom, političkim protežiranjem ili nekim drugim mafijaškim poslovima. To rade mediji, to se u javnosti prepričava, te fraze koriste i političari”, govorio je Stanković.
I nije se obazirao na naručene tekstove. Nije dao da se demantuju. Govorio bi: “Neka pišu, mi ćemo da gradimo”. Danas kada ga nema, mislim da je griješio, a mislila sam to i onda. Trebalo je sve to da “pokupuje”, za male pare. Čast ponekom izuzetku, ali većina danas egzistira na principu džuboksa ili trgovine uticajem i nečija su udarna pesnica. A takvima nije do istine.
Ono što je tačno “Integral” je jedna od rijetkih, ako ne i jedina firma čije sjedište je u Republici Srpskoj, koja je davno nadrastala ove prostore i koja posluje u cijelom regionu zapadnog Balkana, Slobodan Stanković nikada krivično nije odgovarao ni za jedan posao koji je uradio u proteklih 33 godine.
Volio je mnogo svoj grad, svoju zemlju, svoje komšije, čuvao prijatelje i, prije svih, svoju porodicu. Njegova djeca su obučena da nastave i sačuvaju. Njegova djeca su počela u “Integralu” da rade kao čistači, da bi vidio da ih nije stid nijednog posla. Njegova djeca su imala od koga da uče i nauče. Zato danas mislim da može mirno da spava. Veliki ljudi ostavljaju iza sebe jake i zdrave temelje.
U trenutku kada je odlazio na neko ljepše i pravednije mjesto, jedan čovjek javno je izgovarao rečenicu: “Slobodan Stanković radnicima daje minimalac”. Nije pitao radnike, šta će to njemu… Jer da ih je pitao, čuo bi da nema nijednog radnika kome nije pomogao da napravi kuću, da kupi stan, da odškoluje dijete. Čuo bi da su posljednjih mjeseci njegove bolesti oni radili 24 sata, da nikada nisu tako ćutali i da nikada tako nisu davali sve od sebe i više od toga.
Dvije stvari me naučio: “Ne odriči se prijatelja, nikada nijednog, oni su tvoja snaga” i “Ne blati ljude, batina uvijek ima dva kraja”. Govorio je i praštao. I pomagao. I njima je pomagao i gledao ih u oči dok su iz potaje bacali kamenje, ne bi li blateći njega zauzeli tron za koji bi trebalo da znaju da se tako možda i zauzima, ali da se tako na njemu dugo ne opstaje.
Slobo je otišao pred Boga voljen od porodice i prijatelja, kao malo ko. A Republika Srpska, BiH, i cijeli region, izgubili je jednog od najvećih privrednika i velikog humanistu kome su svi ljudi jednaki bez obzira na Boga kome se klanjaju. Porodica Stanković izgubila je stub, ali nije kamen temeljac i amanet koji joj je ostavio i na kome će nastaviti da grade započeto.
Putuj, prijatelju, smrt je sastavni dio života, a golgota prvi čin drame Vaskrsenja.
