Stara, drvena kuća od hrastovih brvana i greda, u dvorištu Milića Bundala, u Devetacima kod Novog Grada prkosi vremenu, ratovima i svakojakim nedaćama. Neprijateljske ofanzive, visoki snijeg, hladne zime, vjetrovi i oluje, nisu joj naškodili.

Ova kuća koju je 1920. godine izgradio Mile Bundalo, Milićev djed, odavno na vječnom počivalištu u seoskom groblju, stoji i podsjeća na pet generacija Bundala.

Oni čuvaju uspomenu na svog pretka i graditelja.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RINGIER
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RINGIER

Sada su čuvari kuće Milini praunuci a Milićevi sinovi Mirko i Mario. Oni su je premjestili na novi temelj, jer se stari, od kamena, počeo urušavati, a drvene grede trunuti. Za čekanje više nije bilo vremena, zaključili su Milić i njegovi sinovi. Djedovina mora da se sačuva, za nove generacije, nekada brojne porodice Bundalo.

– Vlaga je zahvatila staru građu koja je počela da trune. Odlučili smo, zajedno sa ocem Milićem, da kuću zaštitimo. Na istom mjestu izgradili smo betonski temelj, sa armiranom pločom i podrumom. Pažljivo smo, bilježeći svako brvno i gredu, svaki stub, kuću demontirali i opet, na novim temeljima, sve vratili na svoje mjesto.

To nam je, na drvenom stepeništu, ispričao Mario Bundalo. On je najmlađi potomak pokojnog Mile Bundala, graditelja kuće.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RINGIER
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RINGIER

Većina drvenih kuća u Devetacima, spaljena je u Drugom svjetskom ratu ili se urušila pod teretom vremena i starosti. Ova kuća, opstala je, u inat mnogim nedaćama. Sada je stamena. I prkosna.

– U Drugom svjetskom ratu, ustaše i Nijemci, tokom ofanzive na Kozaru, mimoišli su je. Nešto ih je spriječilo, poremetilo plan. Moj otac Gojko je pričao, kako se pred Nijemcima koji su se frontalno približavali kući, sakrio u grm trnja. U kući je ostao djed Mile. Oko grma bile su jagode, rodne i mirisave. Nijemci su se pozabavili jagodama, brali ih, pa otišli dalje a nisu primijetili oca u blizini niti su obratili pažnju na djeda u drvenoj kući – ispričao nam je Milić Bundalo.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RINGIER
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RINGIER

On je rođen u ovoj staroj kući, nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata. Bila je puna. U malom prostoru, sa dvije sobe, mnogo čeljadi.

– Moj otac imao je osmoro djece, moju braću i sestre Ljubu, Cvijetu, Dragicu, Janka, Miljku, Savku i Miru. U drvenoj kući živjeli su i moja majka Stoja i djed Mile. Tu je živjelo nas jedanaestoro. U istom dvorištu, bila je i kuća strica Đure, takođe puna, kao i naša. On je imao sedmoro djece. To su Boro, Pero, Rosa, Miloš, Miljanka, Milosava i Rajko. Spavali smo u slami, na zemlji, nije moglo drugačije. Bili smo srećni, nismo znali za bolje. Moj djed Mile i moja baba Ljuba imali su četiri sina i tri kćerke, Cvijetu, Jelu, Milju, Janka, Brfanka i već pomenute Gojka i Đuru – priča on.

Tako nam je, u velikoj zidanoj kući na nekoliko spratova, ispričao Milić Bundalo. Na nekoliko stotina kvadrata njih četvoro, supruga i dva sina. Svako u prosjeku, ima bar po stotinu kvadrata na raspolaganju.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RINGIER
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RINGIER

Nekada je po glavi ili po osobi, na ovom imanju, bilo po nekoliko kvadrata, najviše dva ili tri metra stambenog prostora. A bili su srećni.

– Bili smo mladi, a mladost je uvijek lijepa i srećna. Danas imamo svega ali zdravlja nedostaje. Ja sam bolešljiv, bio sam nekoliko dana u Bolnici u Prijedoru, ne mogu ni raditi ni hodati nego samo posmatram sinove dok rade. Tako se prisjećam svega, a veliki teret sam preturio preko leđa. Dva dobra nikako se ne mogu sastaviti. Nekada sam bio zdrav i mlad ali siromašan a sada imam svega, osim zdravlja. Valjada je tako priroda udesila, pa se mnogo i ne žalim, ne tugujem, nemam kome – priznaje on.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RINGIER
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RINGIER

To je Milićev monolog, sjetna priča podstaknuta našim interesovanjem za staru kuću i davnašnje vrijeme. U Devetacima pored Novog Grada sada ima mnogo velikih i lijepih kuća ali je stanovnika višestruko manje nego prije.

Izvor: Srpskainfo