Nakon dugog , teškog ali i srećnog zajedničkog života koji su ispunjavali sloga i ljubav ovaj je bračni par preminuo 16. februara u Prijedoru u koji su iz Sanice kod Ključa izbjegli u vihoru rata
Da život piše romane i da su duše ljudi koji su decenijama zajedno povezane nevidljivim, a neraskidivim nitima pokazaje i slučaj vremešnih Anke (86) i Nikole (90) Tomić iz Prijedora koji su nakon 60 godina braka skupa i preminuli.
Nakon dugog , teškog ali i srećnog zajedničkog života koji su ispunjavali sloga i ljubav ovaj je bračni par preminuo 16. februara u Prijedoru u koji su iz Sanice kod Ključa izbjegli u vihoru rata.
Prvo je preminuo Nikola oko 5.30, potom nekoliko časova kasnije otišla je i njegova Ankica kako ju je od milja zvao.
Ako pitate njihove komšije u zgradi u Prijedoru oni će vam svi redom reći da ovi starci za života nisu mogli jedno bez drugog i da ih niko nikad nije vidio odvojeno. Tako je bilo i u Omarskoj i u Ljubiji gdje su takođe živjeli prethodnih godina.
Na ulici, u apoteci, prodavnici, banci, uvijek su ih viđali skupa, ruku pod ruku.
U posljednje vrijeme zbog godina, bolesti i životne nesreće malo su teže koračali, ali sigurno jedno uz drugo, znajući da nikad nisu sami dok Nikola ima Ankicu i Ankica ima Nikolu.
Prijedorčani znaju Nikolu Tomića kao svjedoka mnogih događaja kojih se izvrsno sjećao, jugonostalgičara koji je sa sjetom pričao o tom vremenu i pokazivao stari novac, slike, dokumente, vojnu knjižicu iz pedeset i neke, sat sa ugraviranim vozom… Sjećao se vozova, pruge, a najviše je opet volio da priča o svojoj Anki, opisujući sve divne dane iz njihovog dugog zajedničkog života, napominjući da su jutro uvijek počinjali uz jednu rakijicu zajedničkom zdravicom.
Nikola Tomić rođen u Vrbljanima kod Ključa 08. avgusta daleke 1933. i Anka Knežević rođena u Vidovu Selu kod Drvara brak su sklopili 2. decembra 1962. godine u Potocima (Drvar) gdje im je tada bilo prebivalište i gdje je Nikola radio u ondašnjim “Željeznicama”.
Život ih je tom istom prugom kasnije sa dva sina odveo u Sanicu kod Ključa. U Ankicinom i Nikolinom vozu života bilo je dosta tuge, ratova, nesreće.
Imali su dva sina koje su prije pet godina izgubili u roku od tri mjeseca i poslije toga otac i mati više nikad nisu bili isti. Ni u tom teškom vremenu tuge i beznađa nisu povisili ton jedno na drugo… I kad je Ankica padala usljed starosti i majčinske tuge, lomila se i gubila volju za životom, on je bio tu da je pridrži iako i sam slijep i nesrećan.
Njihovi rijetki potomci ističu da su ponosni na takvu ljubav koja je postala vječna, jer sudbina je htjela da odu zajedno baš kako su i živjeli, uvijek oslonjeni jedno na drugo, pišu “Nezavisne novine“.
Ankica i Nikola sahranjeni su danas skupa na groblju Pašinac u Prijedoru, pored sina kojeg nikad nisu prežalili.
