Uoči svakog velikog praznika Srbin služi parastos. Svako crveno slovo u kalendaru kao da mu je krvlju pisano. Osvajači i zločinci uvijek su birali najsvečanije dane za srpski narod za najmonstruoznije zločine. I baš kad su 1942. godine trebali proslaviti život, Pobjedioca smrti, pravoslavni Vaskrs, srpski narod u Bijelom Potoku nadomak Banjaluke doživio je nezapamćen masakr.
U svega nekoliko sati, bez ispaljenog metka – noževima, krampovima, maljevima, ustaše su mučki je ubile 54 Srba, među kojima su i žene i djeca. Ubijali su ih bez oružja, da ne čuju u okolnim selima da su ustaše iz Hercegovine, Zagreba, ali i komšije Hrvati iz Debeljaka, krenuli u krvavi pir. Međutim, pukom srećom, žiteljima sela Džombe, u blizini Bijelog Potoka, javljeno je o ovom teroru. Pokupili su najosnovnije i krenuli u bijeg.
Jedan od mještana Bijelog Potoka bio je u Džombama, a kad je krenuo da se vraća u svoj dom, vidio je gnusne scene. Brzo se vratio i javio u Džombe da su ustaše blizu. Svega se do tančina sjeća baka Nevenka, bistra starina, koja i danas do u detalj prepričava teške trenutke tih vaskršnjih dana nadomak Banjaluke.
Tad je imala samo osam godina, ali put kojim su krenuli u bijeg ostao je zauvijek urezan u njenom sjećanju.
– Govorio je narod: “Bolje da skačemo u Vrbanju, nego da padnemo u ruke ustaša” – započinje svoju priču ova baka, koja danas živi u naselju Zeleni vir.
Krenuli su šumom, u nepoznato. Cilj je bio samo jedan – bježati dok god ima snage, na sigurno, gdje ih ustaše ne mogu pronaći. Tako su stigli do sela Krmine, kod Krupe. Relacija koja je danas mnogima naporna i automobilom, njima je bosima i bez hrane, pješke, bila jedini spas. I tamo gdje su došli, nije mnogo bolje. Ali, u muci se prepoznaju ljudi. I ono malo što su imali domaći žitelji, podijelili su sa svojim sunarodnicima koji su spas našli u njihovom selu.
– U kući samo jedna soba. Nas četvoro braće i sestara, od strica sedam i svi u toj jednoj sobi. A nema se šta jesti – priča Nevenka, a na pitanje kako, kaže: “Samo razmaknemo slamu i legnemo”.
– Došla je rulja naroda i primili nas ljudi. Ali nema, samo bilo prosenice. Crno, pa ukuvaš onako… Nije bilo loše jesti, ali nema ni toga dosta. Ima čovjek svoju djecu, a mora dati i nama. Joj, majko moja mila – uzdahom prekida priču Nevenka.
Priča da je svaki dan sa majkom išla da moli za hranu.
– Svaki dan ja sam s materom bosa išla. Bosa… ej. I tako dolazili ljudima pred kuću. Svašta su nam davali. Natrpamo punu torbu hljeba, sira. Davale nam tako žene s vrata. I onda uveče dođemo i to se sve pojede. I sutra opet idemo da tražimo – kaže ona.
“Sve su odnijeli”
Tamo su proveli sedam nedjelja, nakon čega su se vratili u Džombe. Zatekao ih je pustoš – ustaše su odnijele žito, kukuruz, krompir, pa čak i stoku.
– Sve što su našli. Naša mati imala svoj sanduk i u njemu držala robu. Kad smo krenuli u bijeg, zakopala je sanduk u kuruzovinu. Ako se ikad živi vratimo da nađemo makar to. I to su raskopali i odnijeli. Svu stoku otjerali krave, krmke, sve. Sve što smo posadili, sakrili, sklonili, sve su našli i odnijeli – priča ona, a prekida je uzdah.
– Joj, samo šuti. I kad smo se vratili nema ništa. Šta god smo imali… – kaže ona i dodaje da su sve uzele dotadašnje komšije iz Debeljaka i Vrbanje.
Na pitanje da li im je išta vraćeno, Nevenka priča da je samo nakon rata tadašnja vlast dozvolila da svako ide po selima i da, ukoliko prepoznaju svoju stoku, mogu da je vrate.
– Naše su dvije krave zaklane. Naša krava je bila steona, ustaše je izvele na brdo i zaklale – kaže Nevenka.
Nisu zaboravili, ali nema mržnje
Kad je završio rat, nije bilo zle krvi među Srbima, Hrvatima i muslimanima. Jedni drugima su išli za Božić i druge praznike u goste, ali Nevenka naglašava: “Nismo zaboravili.”
Kaže, četnici su osvetili srpske žrtve u Bijelom Potoku. Kako je čula, jedan od Hrvata iz Debeljaka koji je pomogao ustašama od strane četnika mučki je ubijen.
– Da se osvete, a to je gre’ota. Ja sam kasnije otišla u Austriju, bila sam kod porodice koja je 1948. godište, pa nisu oni krivi za ono što je radio Hitler. Rat je zlo. Samo nas zavade, a onda najgore izađe iz ljudi. Ne daj Bože da se ikad više ponovi – završava priču Nevenka.
