Nije mi dugo trebalo da shvatim sve blagodeti života u Srpskoj, pa sam se navrat-nanos vratio iz Njemačke.
o još može da živi u državi u kojoj je hrana jeftinija nego u Srpskoj, a ima i raznovrsniju ponudu? Pa tako ne možeš da se odlučiš između argentinske govedine i raznih drugih čuda, ako baš nećeš da kupuješ za male pare.
S druge strane, u Srpskoj smo srećni što država dozvoljava slobodno tržište i uvoz koječega, jer bi nam farmeri, da mogu, ogulili i kožu s leđa. Pogotovo kad se približavaju slave.
Zašto bismo u njemačkim restoranima jeli jeftinije, ili bar za istu cijenu ali s punijim tanjirima, kad isto to, podjednako (ne)ukusno, imamo u Banjaluci?! Samo što bi kod nas morao da nešto dodatno pojedeš kod kuće prije nego što kreneš s porodicom u “život”. Slično kao kada ideš na svadbu ili, ne daj bože, sahranu.
U istim tim restoranima “gore” uslužuju te hladni roboti, a ovdje “dolje” mrzovoljni konobari. S kojima možeš da prozboriš koju, kada se udostoje da ti priđu nakon pola sata čekanja.
U mrskoj nam Njemačkoj možeš da piješ tamo neka (pre)cijenjena vina iz Čilea, Novog Zelanda, Kalifornije i Portugala po pristupačnim cijenama, ali zato u Srpskoj uživamo uz moldavsko i makedonsko piće čudnog okusa za bogove.
Tamo trgovci trče za tobom da ti uruče račun, ovdje ti moraš da trčiš za trgovcima da dobiješ račun. Što je dobro za nabijanje kondicije, samim tim i zdravlje.
Kad smo već kod trgovaca, dok njemački na akcijama snižavaju robu do 90 odsto, naši samo dopišu na artiklu višu cijenu i precrtaju je.
Zašto bi u kletoj Njemačkoj građani Srpske uživali sva radnička prava, uključujući neradnu nedjelju, kada ih privatnici, direktori javnih preduzeća, ali i rukovodioci u upravi i lokalnoj samoupravi na rodnoj grudi mogu tretirati kao roba?
Zašto bi morali da se u Njemačkoj dokazujemo počevši od najmanje plaćenih poslova, kada u Srpskoj možemo biti dio sistema, pa lijepo kupimo diplomu i prvo radno mjesto nam bude direktorsko. Oni malo sposobniji karijeru mogu početi i kao ministri.
Zašto bih se u Njemačkoj vozio auto-putem bez plaćanja putarine, kada me u Srpskoj gule za svaki pređeni kilometar?
Ne sviđa mi se ni što brzina na njima nije ograničena, jer čemu će mi to kad vozim automobil koji bi se raspao kad bih nagazio na 150 na sat!? A i do izlaza za Doboj bih stigao za 20 minuta.
Takođe, ne volem ni što onaj ko se priključuje na auto-put ima prednost u odnosu na onog ko se već nalazi na njemu. Zašto ne bi lijepo čekao kao u Srpskoj?
Nijemci zaista ne znaju šta će s novcem, pa je tako svaka druga, treća kuća “naružena” solarnim panelima. A kod nas ne treba ni da razbijaš glavu o takvim tricama i kučinama, jer nam se ono što nudi Elektroprivreda RS ne bi isplatilo ni za pet pokoljenja. Odmah ti stave do znanja da to nije za tebe. Koja još država tako brine o svojim građanima?
Nijemci su toliko neekonomični da gube energiju i na razvrstavanje otpada, umjesto da sklone sve kontejnere sa ulica kao u Banjaluci, pa bacaj otpad gdje ti volja. Razgradiće se samo od sebe. Za sto ili hiljadu godina. Koga to još briga?!
Za ono malo što sam bio u Njemačkoj podlegao sam niskim strastima i odlučio da sebi, za 30-ak evra, priuštim engleski kačket, popularnu “blajndersicu”. Naginjete li kaubojskom stilu, možete izdvojiti, za naše prilike paprenih, stotine evra za, recimo, stetson. Trgovci u Srpskoj misle na svoje kupce pa ih ne stavljaju na muke da mogu da biraju. Ako slučajno i nađete neki kačket, on je iz kolekcije zima 2002/03, tako da se možete znojiti na +30 i tako skidati višak kilograma. Ili hodati gologlavi. Cijena mu je otprilike ista.
U Njemačkoj nisam mogao naći klasičan jogurt, pa sam bio primoran da pijem kefir.
U Njemačkoj se, nasred ulice, možete sami poslužiti (besplatnim) knjigama, kod nas ćemo taj “problem” uskoro rješavati njihovim spaljivanjem.
Kao novinaru, život u Njemačkoj bi mi bio strašno naporan i stresan, jer ima mnogo više tema za pisanje. Čim nešto poskupi za dva centa ljudi izlaze na ulice, demonstriraju, navlače se s policijom, bore za normalan život i slobodu govora. U Srpskoj, novinari su svedeni na obične hroničare, koji prenose šta je ko rekao, ko je kome opsovao mater, koliko je ubistava nerazjašnjeno, koliko učenika manje upisano u školu, jer ukazivanje na probleme “ne pije vodu”. Džabe je gluvom (narodu) govoriti, ni puškom ga ne možeš natjerati da se bori za svoja prava.
Zašto bih rizikovao u Njemačkoj da slobodno iznosim vlastito mišljenje, kad me u nekoj budućoj Srpskoj i za benignije tekstove od ovog mogu finansijski, pa i fizički osakatiti. I još tvrditi da sam sam sebi nanio povrede. Sve po zakonu.
Zašto bih u Njemačkoj išao u crkvu da se molim bogu kad je kod nas dovoljno da izađeš na ulicu, pa da vidiš svog boga.
Zašto bi neko radio dva posla u Njemačkoj, kada to isto možemo u Srpskoj, za manje novca?
Zašto bi se neko zamarao i matematički izračunavao statiku nekog građevinskog objekta u Njemačkoj kada u Srpskoj imamo zamorce, da skakuću kao zečevi do iznemoglosti. Pa šta kao se sruši tribina?! Ako neko i pogine, ne bi bio jedini stradalnik na radnom mjestu za bolje sutra Republike Srpske. I, ko je za to ikada odgovarao?
Lijepo je zapazio jedan tviterdžija, da je dobro što ne proizvodimo puške!? Kako bi zabavno bilo njihovo testiranje… Onima iza nišana.
U Njemačkoj bih, dalje, morao da plaćam potrošenu vodu, dok u Srpskoj mogu da je 20 godina kradem i onda budem nagrađen besplatnim priključkom.
Zbog svega navedenog, i mnogo toga drugog – samo ne smijem kasti, sasvim je logičan bio izbor da se vratim u Srpsku. Nakon desetak dana godišnjeg odmora.
Niste valjda pomislili da bi se iole razuman gastarbajter, prije ostvarene penzije, svojom voljom vratio u ovaj raj?!
