Šestogodišnji dječak iz izmišljenog gradića na srednjem zapadu SAD kuhinjskim nožem ubija stariju sestru.
Dijete ubicu smještaju u psihijatrijsku ustanovu odakle bježi 15 godina kasnije, u trenucima kada je, na pragu punoljetnosti, pravosudni sistem trebao da ga zauvijek skloni iza rešetaka.
Pogađate, u pitanju je kultni film “Noć vještica”, remek djelo Džona Karpentera koje mi je, kada sam ga, na zalasku epohe protkane bezbrižnim danima, prvi put pogledao, više ličio na naučnu fantastiku.
Danas, 45 godina nakon premijere, na prostorima bivše Jugoslavije svaki dan nam je tekao manje-više kao horor, ali smo do prije mjesec dana živjeli u uvjerenju kako je dobro bar što u našem komšiluku nema Majkla Majersa.
I taman kad smo oguglali na svakodnevno mentalno silovanje, od kojeg su se mnogi spasli bijegom u inostranstvo, desila se tragedija za koju smo mislili da je moguća samo na dekadentnom Zapadu.
Da je nešto mnogo trulo i u našem dvorištu konačno smo shvatili kada su počele stizati vijesti o masakru u beogradskoj osnovnoj školi. Jedan tinejdžer, toliko mlad da ne može krivično odgovarati, čudovišnom hladnokrvnošću je uzeo 10 života.
Slučaj Koste K. je presedan koji je izbacio na površinu rezultat naše ravnodušnosti. Da je to samo vrh ledenog brijega, neko novo užasavajuće pravilo a ne izuzetak, ukazala nam je, kao po komandi nastala, serija napada njegovih vršnjaka noževima, sjekirom, šestarom…
Ni to nije bilo dovoljno da se probudimo iz košmara. Vlastite ruke, okrvavljene višedecenijskim nečinjenjem i ćutanjem, horski peremo od odgovornosti, tražeći krivce svugdje osim u nama samima.
Počeli smo se nadmetati u seciranju ovog tragičnog događaja, ponavljajući kako će sve netragom nestati ako samo budemo… više razgovarali s djecom!?
Tako nam je Crkva sada kriva što nije iskoristila časove vjeronauke da utuvi djeci u glavu kako je ljudski život, “dat od boga”, najvredniji. Šestu božju zapovijest, “Ne ubij”, učenici deklamuju za peticu, ali očigledno ne razumiju šta su pročitali.
Nastavnici su nam krivi što se bune kada im djeca izmiču stolicu, što se usuđuju da adekvatno daju ocjene, što nam ne odgajaju djecu već je “samo” obrazuju.
Još je Erih From u “Zdravom društvu”, prije 70-ak godina konstatovao da “imamo radio, televiziju, bioskope i svakodnevno novine za svakog. Ali umjesto da nam daju najbolja ostvarenja prošle i sadašnje književnosti i muzike, ova sredstva obavještavanja, dopunjena reklamama, pune ljudski um najjeftinijim škartom, kome nedostaje svaki smisao za realnost, i sadističkim maštarijama, koje bi ponekad sa ustezanjem prihvatila i polukulturna osoba.”
Filozof nekoliko stranica dalje objašnjava šta bi se desilo kada bi na samo mjesec dana prestali da funkcionišu bioskopi, radio, televizija, sport i novine: “Ne sumnjam da bi se, čak i u ovako kratkom vremenu, desile hiljade nervnih slomova”.
Mediji su, dakle, krivi što nam serviraju rijalitije, crne hronike, starlete, a nama je teško da dignemo zadnjicu, uzmemo daljinski u ruke i počnemo da pratimo dokumentarce, sportska takmičenja, kvizove, crtane filmove… Krivi su što nam i u tekstu s receptom za pitu dopuštaju da u komentarima širimo mržnju prema svemu što je drugačije.
Političari su krivi što se naslađujemo njihovom vulgarnošću, neotesanošću, neznanjem… i što ih takve kakvi su ponovo biramo svake četiri godine. Pored toga, krivi su jer nam se dodvoravaju tako što žele da nas razoružaju, što će dovesti jedino do toga da kriminalci imaju odrešenije ruke za svoje prljave rabote. Kao da nije dovoljno što su u dosadašnjoj sudskoj praksi ubice i lopovi svih fela bili zaštićeniji od žrtava.
Zakonodavci su krivi što masovni ubica neće provesti ni dana na robiji.
Policija je kriva jer je uporno radila na tome da joj sve manje vjerujemo.
Stručnjaci su krivi što u ovome vide elemente terorizma, uticaj video igrica, a neki od njih intrigiraju javnost pletenjem teorije zavjere po kojoj Kosta nije djelovao sam.
Novak Đoković je kriv što nije među prvima osudio masakr u školi. A da je to uradio, prekorijevali bi smo ga što se nije baš, baš, ali baš prvi oglasio.
Roditelji, međutim, nisu krivi što misle da su “popili” svu pamet ovog svijeta, pa više znaju od psihoterapeuta, profesora, sociologa, sportskih trenera…
Roditelji nisu krivi što djecu tretiraju kao odrasle, pa ih, kad im nije vrijeme, vode u streljanu ili na podizanje trepavica, kradući im djetinjstvo.
Nisu krivi ni što više brinu o pravima djeteta, zaboravljajući da ih nauče kako imaju i obaveze.
Roditelji nisu krivi što navijamo za negativce, u filmovima i oko nas, i stvaramo od njih uzore.
Roditelji nisu krivi što od profesora očekuju da budu drugari s njihovom djecom, baš kao i oni.
Roditelji nisu krivi što ne shvataju da genetika sve određuje i da iver ne pada daleko od klade.
Roditelji nisu krivi što im je lakše da umire dijete gurajući mu mobilni telefon u ruke umjesto da mu poklone pola sata svog dragocjenog vremena.
Da roditelji nisu ništa naučili iz tragedije, niti osjećaju zrnce krivice u sebi, vidi se i po tome što misle da će se sve vratiti u normalu ako se sruši zgrada škole, kao da će njenim uništavanjem nestati svi uzroci koji su doveli do tragedije.
Odgajamo li djecu ili idiote, po našoj slici i prilici?
Kako smo od djece napravili ubice?
Zašto je Kosta uglavnom “birao” djevojčice u svom krvavom pohodu?
Hoće li nadležni konačno ukinuti dežurstva učenika, čiji smisao nisam shvatao ni prije pola stoljeća, u srećnijim vremenima?
Mnogo je pitanja na koje ne postoje laki odgovori.
Za početak, možda bi neko trebao napisati priručnik “Kako biti dobar roditelj za glupane”. Jer, svi smo mi – i profesori, i doktori, i komunalni radnici, i političari, i kriminalci, i novinari, i pekari, i šoferi, i… roditelji. Samo što se za ono čime se bavimo 40 sati sedmično pripremamo godinama, pa se opet ponekad gadno spotaknemo, dok se za ulogu roditelja 24/7 spremamo kako znamo i umijemo.
