Kristijan Šmit, koga institucije u Republici Srpskoj ne priznaju za visokog predstavnika, a političari iz vlasti nazivaju njemačkim turistom, sve više se ponaša i djeluje kao neko ko je zaista spletom (ne)srećnih okolnosti zalutao u BiH.
Čovjek, kao prvo, zaista nije izabran za visokog predstavnika po procedurama koje su za to predviđene, pa se, eventualno, može predstavljati kao visoki predstavnik Zapadne Evrope i SAD za BiH, a ni pod razno kao visoki predstavnik „međunarodne zajednice“, šta god ona značila.
Nedostatak legitimnog mandata, koji bi mu dao pravo da u maniru svojih prethodnika poteže „bič“ kojim će „šibati“ neposlušne, očigledno, Šmitu pravi ogromne probleme. To se moglo vidjeti još onda kada je zbog nametnutih izmjena u izbornom zakonodavstvu dirnuo u bošnjačke interese, pa su mu pred zgradom OHR u Sarajevu priređene demonstracije u organizaciji SDA i raznih „patriotskih“ udruženja. Još više kada je zbog sukoba s vlastima u Republici Srpskoj oko prava nad državnom imovinom, kao i nametanjem zakona o izmjenama Krivičnog zakona kojim se neizvršavanje njegovih odluka kažnjava robijom, doveden do toga da mu Milorad Dodik prijeti hapšenjem, protjerivanjem iz Srpske i gađanjem jajima.
Da li zbog povrijeđene kolonijalne sujete, prkosa ili želje da pokaže kako je i dalje „glavni“, iako činjenice pokazuju suprotno, Šmit je na Dodikove prijetnje odgovorio najavom dolaska u Banjaluku. Pozive na sastanak slao je liderima opozicije, te potpredsjednicima Srpske iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda. Svi su ga „otpilili“, osim Ćamila Durakovića, koji je čekajući Šmita, kao Godoa, ispao najtragikomičnija figura prekjučerašnje farse oko Nijemčevog nedolaska u Banjaluku.
Ako ga u najvećem gradu Srpske zaista niko ne želi primiti, osim Durakovića, Šmit zaista nema razloga da dolazi. Osim kao turista, što bi oni koji su ga tako nazvali jedva dočekali.
