Ovih dana SIPA istražuje podatke o Kristijanu Šmitu. Danas je, kako prenose domaći mediji, zatražila od Granične policije BiH podatke o njegovom kretanju, načinu prelaska granice, kao i njegovom osiguranju i oružju koje nosi to osiguranje. Od ranije se već istražuje da li mu je verbalnom notom (usmeno) ili diplomatskom (pisanom) notom i od kog domaćeg organa odobren boravak u BiH.
PIŠE: Dr Milan Blagojević
Međutim, ima jedan detalj o kojem, barem do sada, nisam primijetio da se vrše provjere, a tiče se trenutka preuzimanja funkcije visokog predstavnika koju je, inače, Kristijan Šmit uzurpirao. Ovo pitanje nije potencirano u javnosti, a da bi se razumjela njegova važnost neophodno je najprije podsjetiti šta je propisano Aneksom 10 Dejtonskog mirovnog ugovora. U članu 3. tog aneksa je propisano da će strane potpisnice Aneksa 10 „odobriti visokom predstavniku iste privilegije i imunitete koje uživaju diplomatski predstavnici prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima“.
Dakle, Aneksom 10 je ugovoreno, snagom međunarodnog pravnog propisa, da će se na visokog predstavnika primjenjivati Bečka konvencija o diplomatskim odnosima te da mu, što je najvažnije, strane, u ovom slučaju BiH, odobrava privilegije i imunitete. Međutim, da bi BiH mogla odobriti te privilegije svakom visokom predstavniku ponaosob, neophodno je da svako lice koje pretenduje na to da bude visoki predstavnik prethodno učini nešto što je propisano članom 13 Bečke konvencije o diplomatskim odnosima koja se, kako je propisano Aneksom 10, primjenjuje na svakog visokog predstavnika. Šta je to pokazaće tekst koji slijedi.
Članom 13 Bečke konvencije propisano je da se za šefa misije, a to je u ovom slučaju visoki predstavnik kada je riječ o Misiji OHR-a, smatra da je preuzeo svoje funkcije, i da mu od tada pripadaju diplomatske privilegije, kada domaćoj vlasti notifikuje svoj dolazak i podnese joj akreditivno pismo, pri čemu akreditivno pismo znači pismo strane (druge države ili međunarodne organizacije) koja tog šefa misije šalje u određenu državu da obavlja diplomatsku misiju.
U konkretnom slučaju to znači da svaki visoki predstavnik prije preuzimanja te funkcije državi prijema, u našem slučaju BiH, mora predati i navedeno akreditivno pismo. A njega visokom predstavniku može izdati samo nadležan organ Ujedinjenih nacija, jer je članom 1. stav 2. Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma propisano da se svaki visoki predstavnik imenuje odgovarajućom rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN. Stoga samo UN može, a da to bude pravno valjano, izdati akreditivno pismo visokom predstavniku za obavljanje te njegove diplomatske misije.
Iz navedenih razloga neophodno je provjeriti i utvrditi da li je Kristijan Šmit notifikujući BiH svoj dolazak u BiH podnio i akreditivno pismo UN, jer bez toga on ne može preuzeti tu funkciju, ne može je obavljati niti mu mogu pripadati bilo koje privilegije propisane Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima.
