Neke majke uživaju dok iščekuju najmilije biće na svijetu, a neke žive sa strahom i strijepe svakog novog dana da li će se sve dobro završiti. Kako je živjeti sa neizvjesnošću i stresom, a istovremeno nadati se najbolјem uz svakodnevne brige, za “Kozarski vjesnik” ispričala je Dragana Mamić, majka jednog predivnog dječaka, koji je došao na svijet dva mjeseca prije predviđenog termina.
“Trebalo mi je dugo vremena da počnem da pričam o tome, bez suza”, počinje svoju priču Dragana.
“Bio je to 22. decembar 2017. godine. Imala sam 28 godina i do tada potpuno urednu trudnoću. Redovno sam odlazila na preglede. Pritisak mi niko nikad nije izmjerio, smatrali su da nije potrebno, a na ultrazvuku nisu vidjeli oštećenje glave djeteta. Tog 22. decembra bilo je hladno. Sjećam se da mi se koža naježila od najezde neke vreline tijela. Krv. Puno krvi…”, priča ona.
Priznaje da u tom momentu nije mogla ni sanjati da će tu noć da rodi svoje dijete. O prijevremenom porodu ništa nije znala.
“U bolnici, kao i obično, srdačan doček. Ne može mi niko ovo zamjeriti, jer znaju svi o čemu pričam. Odjednom su zaista svi postali lјubazni. Panika učini svoje. Trčali su kuda su stigli po hodnicima i, naravno, odlučili da me pošalјu za Banjaluku, na UKC. Do Banjaluke nisam osjećala strah, valјda od šoka. Nisam uopšte mislila da je moguće da se porodim tu noć. Zar ne treba još dva mjeseca do poroda?”, upitala je Dragana.
JEZA, HLADNOĆA, STRAH, STID…
Nakon dolaska na UKC, smjestili su je u rađaonu. Čekala je… Šta je čekala, nije znala, a nije smjela ni pitati. Bolove nije osjećala, ali je, priznaje, u tom momentu bila najusamlјenija osoba na svijetu.
“Nekoliko sati kasnije, nakon raznih bezuspješnih pokušaja da se spriječi porod, doktor je saopštio da više ne smije da čeka ni minut. Brzinom svjetlosti su me spremili i odvezli u salu, pričajući jezikom koji ja ne razumijem, niti jasno razaznajem. Jeza, hladnoća, strah, stid… Sama sam, za ruku me drži anesteziolog… Počinje odbrojavanje… Mrak… Buđenje na intenzivnoj njezi bilo je toliko bolno, ali ništa naspram straha, jer nemam pojma gdje je moje dijete. Da li je živ?”, prisjeća se naša sagovornica.
“Živ je. Rođen sa puna dva kilograma. Moj prvi susret sa inkubatorom je bio najveći šok mog života. Koja dva kilograma? To je greška, pa on se jedva vidi. Opet sama. Doktor pored mene govori da je ocjena 7/8 sasvim u redu, da je beba ‘stabilno’, ali da je još rano za prognoze. Kaže da je to njima svakodnevnica, da moramo vjerovati da će biti dobro, da je izgubio 100 grama na kilaži i ja prestajem da ga slušam… Ne govori da nema uho. Ja ga ne čujem, oko mene je samo mrak i to sićušno biće priklјučeno na aparate za disanje, za srce, za ko zna šta što ja i ne znam čemu služi. Igle su mu po glavi, nogicama, rukicama i ima crvenu kapu na glavi. Slušam kako mi srce tako glasno lupa i čujem u sebi molitvu Bogu da me poštedi ovog, jer ovo ne mogu da podnesem. Opet sam sama”, prisjeća se Dragana.
SVAKI DAN JE PREDUG…
Nema tu vremena, svaki dan je isti i svaki je predug, ističe ona, svaki težak tebi ili onoj do tebe, svaki ima bar jednu uplakanu mamu. A svaki plač jedne majke vuče za sobom plač one druge, treće, pete…
“Mi ne idemo kući tako brzo. Očevi naše djece ne časte svoje kumove, prijatelјe i nemaju poderanu odjeću. Majkama prijevremeno rođene djece nije bitno kakvi su uslovi u bolnici, o tome ne razmišlјa niko. Bar ja nisam. Razmišlјala sam o tome koliko puta će on doživjeti apneju (prestanak disanja), koliko puta će srce da mu prestane da radi kad ja nisam tu, a i kad sam tu. Razmišlјala sam da li ću to ikada zaboraviti. Nisam nikada”, kaže Dragana.
Najteže joj je palo to što svoje dijete nije mogla dodirivati, prisloniti na prsa, objasniti bilo kome šta se tamo dešava. Najteže joj je pao plač onih koji nisu ležali tamo. Najteže joj je palo to što je neko pita zašto nema uho, jer u tom momentu uho je bilo potpuno sporedna stvar. Nјegov život je bio bitan.
“Moj temperament rušio je njihova stroga pravila i ja sam svoje dijete uzimala u ruke, stavlјala na prsa, kada su mu skinuli aparate za pluća i srce. Nema tu bliskih lјudi. Tamo si sam, sa nekom nesrećnom ženom koja prolazi i drugi put isto. Prva beba je preminula. Tamo si sam sa sobom i svojom vjerom da će Bog da usliši molitve. I ma koliko svi bili uz tebe, tamo si sam. Sa ženama koje su isto tako same”, kaže Dragana.
MAJKE MALIH HEROJA
Dragana kaže da mnogo duguje sjajnim ženama iz Udruženja roditelјa prijevremeno rođene djece “Mrvice”, jer su joj u tim momentima bile velika podrška. I Dragana je aktivni član ovog udruženja.
“One su bile jedina nada da su uspjele i da ću uspjeti i ja. Novu godinu i Badnje veče smo dočekali u bolnici. Moj sin je tada dobio svoju prvu čestitku i čokoladu. Od Udruženja roditelјa prijevremeno rođene djece. Ma koliko bilo teško biti majka prijevremeno rođene bebe, mi tu titulu nosimo s ponosom, jer je neko baš tebe odabrao da budeš mama jednog heroja”, kaže Dragana.
Priče majki malih heroja se ne završavaju izlaskom iz bolnice, njihove priče obično traju i dalјe. Detalјni pregledi, analize, vježbe, poteškoće su svakodnevnica mnogih mrvica.
“Moj Konstantin je rođen sa šest ozbilјnih dijagnoza. Trebalo je svaku ispitati i otkloniti sumnju. Moj sin je i dalјe bez lijeve ušne školјke (microtia). Trenutno imam nekoliko različitih mišlјenja lјekara i to je borba koju mi sad vodimo i koja nam tek predstoji. Danas je on jedan zdrav dječak koji će 22. decembra napuniti šest godina. On je Konstantin, nosi carsko ime. On je centar mog svijeta, moj junak i ratnik, moja zaštita. Trenira fudbal. Nјegov život je moja svakodnevna radost”, poručuje za kraj Dragana.
“Mrvice su opomena da se spustimo na zemlјu, opomena da vratimo lјubav u život, prave vrijednosti tamo gdje im je mjesto. Mrvice, primjer da će i najkamenije srce čovjekovo pred ovim borbama zajaukati. JER, NISU SVE MRVICE BILE JAKE… NEKIM MRVICAMA POSLJEDNЈA JE BILA TA LJUBIČASTA SVJETLOST…”, ističe Dragana Mamić.
