U Jarugama, selu udaljenom petnaestak kilometara od Prijedora, kod gazde Drage Končara, protekle sedmice pekla se rakija. Bila je to prilika da se okupe članovi Etno-društva “Srpski sokolovi Kozare”, Urije Prijedor. Da pomognu svom prijatelju iz Etno-društva, ali i da predstave ovu drevnu vještinu uz tradicionalne običaje, putem video-projekta “Jesenji običaji u Potkozarju”.
Uz tradicionalnu igru i pjesmu, kako to i dolikuje narodu Potkozarja, oko kotla okupili su se brojni gosti, kao nekada, u narodnim nošnjama i uz pokoju zdravicu i razgovor. Iako je godina bila veoma loša za voće, ipak se nešto našlo, da se ispeče dobra rakija. Ovog puta drenja i loza.
U većini domaćinstava širom Potkozarja, ponuđena rakija znak je najtoplije dobrodošlice. Ponuđenom čašom ovog tradicionalnog pića, domaćin kao da gostu kaže: “Dobro došao, drago mi je što te vidim”. Ona služi kao čast, pije se kao aperitiv i od kada je svijeta i vijeka, ovdašnji narod uz nju nazdravlja, oplakuje, slavi i tuguje. Takođe se često i zapjeva.
Velikoj porodici Etno-društva iz Urija nije bilo teško da prikaže kako se pekla rakija u Potkozarju davnih vremena. Nekada, prije pripreme kotla, peklo se prase, da nahrani prijatelje, goste i rodbinu. Uz rad uvijek se malo i zapjevalo, a “Sokolovi” to znaju najbolje u našem kraju.
Nakon tog prelazi se na potpaljivanje kotla za rakiju i donošenje vode u čabar. Kada se i to završi, sipa se kom iz buradi u kotao i počinje se sa pečenjem rakije, ovaj put nakon drenje, loza se peče i čeka da prokapa. Kada prokapa, onda najmlađi iz porodice probaju da li je rakija prava, ali ne piju, nego samo umoče prst i kažu da li je dobra ili ne.
Kod svakog pečenja rakije ima i anegdota. Evo jedne: ukrade se pijetao iz kokošinjca i zatim se ošuri u vodi od čabra, pa se ispeče i posluži radnicima pored kotla. Da bi se jelo, mora se i pripremiti pogača, kuruza, hljeb i to sve u krušnoj peći, što su uradile vrijedne domaćice, ali i članice “Sokolova”, a nakon toga se nastavlja sa pjesmom i druženjem. Uvijek se prepričavao dolazak kuma do kotla, ali i slučajni nailazak žena, koje su krenule zajednički da se nešto uradi na njivi, ali prolazeći kraj kotla, i one bi pokoju popile i pojedine muškarce odvele od kotla.
Rakija se u Končarima pekla na tradicionalan način. Uz sasvim malu primjenu tehnologije, kojom isključivo poboljšavamo kvalitet. Tradicija, ipak, ostaje na mladima, da je prenose dalje, a šljiva se već izborila za svoj status u hijerarhiji žestokih pića. Neki je čak zovu i potkozarski viski.
Običaj je da se prva šljiva popije na eks, zatim druga, zbog reda, a treću kažu, tražiš sam. Običaje najbolje prate meraklije, koji smatraju da je grijeh napiti se kod kotla. Mnogi su o njoj pjevali, a uz čašicu prave rakije nastajale su najljepše zdravice i boemske pjesme. Kažu da zna biti i zamjena za perjanu jaknu, pa otud i ona: “Daj još jednu, da ne bude zima. Grije i dušu, dokle god je ima”. Pa počesto čašica, dvije izliječe i najveće ljubavne jade.
Članovi Etno-društva “Srpski sokolovi Kozare”, Urije Prijedor, pored igre i pjesme, na ovaj način čuvaju tradiciju i običaje. Video-projekat “Jesenji običaji u Potkozarju” finansirala je Gradska uprava Prijedor. Nakon pečenja rakije, slijedi serijal o kosidbi i branju kukuruza.
Običaj je da se prva šljiva popije na eks, zatim druga, zbog reda, a treću kažu, tražiš sam. Običaje najbolje prate meraklije, koji smatraju da je grijeh napiti se kod kotla. Mnogi su o njoj pjevali, a uz čašicu prave rakije nastajale su najljepše zdravice i boemske pjesme. Kažu da zna biti i zamjena za perjanu jaknu, pa otud i ona: “Daj još jednu, da ne bude zima. Grije i dušu, dokle god je ima”. Pa počesto čašica, dvije izliječe i najveće ljubavne jade.
Članovi Etno-društva “Srpski sokolovi Kozare”, Urije Prijedor, pored igre i pjesme, na ovaj način čuvaju tradiciju i običaje. Video-projekat “Jesenji običaji u Potkozarju” finansirala je Gradska uprava Prijedor. Nakon pečenja rakije, slijedi serijal o kosidbi i branju kukuruza.
