Јesenja ofanziva Kristijana Šmita, zamišljena kao blickrig, planirana tako da se odvija na pravcu Sarajevo – Banjaluka, sa kaznenim ekspedicijama koje su trebalo da zaposjednu i otmu šume, vode, livade i rude Kozare, Ozrena, Majevice, Posavine, Romanije, Zelengore…, zapela je na međuentitetskoj granici, jer “Granica postoji”, istakao je u kolumni za Glas Srpske pravnik Ognjen Tadić.
Kolumnu prenosimo u cijelosti:
Uslijedila je prva srpska buna protiv stranaca u BiH podignuta na nadmorskoj visini koja je ispod 800 m (Nevesinje 889 m, Pale 820 m) i to ne u kolibama, na proplancima i sa oružjem, nego u zvaničnim demokratskim institucijama koje djeluju u skladu sa ustavnim nadležnostima, kao i na skupovima građana u toplim, novim i moderno opremljenim sportskim dvoranama u urbanim centrima gradova širom Republike Srpske pod sloganom “Branimo Srpsku”.
Šmitove snage dejstvovale su iz svih raspoloživih oružja – sarajevski mediji, sarajevski političari, američki ambasador, nekolicina evropskih parlamentaraca…, ali dejstvo vatre nije dobacilo ni do Banjaluke, a kamoli do Ist Rivera. Terenske snage okupljene oko Tužilaštva BiH i pravnog tima OHR-a smislile su spasonosnu ideju da se vođa bune privede k poznaniju prava zbog nepoštovanja Šmitove volje. Јoš se nije ni znalo kome je neprijatnije sjela ova vijest da se u Evropi u 21. vijeku sudi i u zatvor šalje zbog nepoštovanja volje pojedinca stranca – da li onima iz Evrope koji se crvene zbog podrške takvom Šmitu ili narodu koji ovdje živi zbog poniženja koje time trpi, a već je Ramo Isak brže bolje podigao svoje zaptije i poručio im da se spreme za hvatanje vođe bune. Nije časa časio ni Zukan Helez pa je uhodama svojim dao zadatak da oprezno prate da li će se demokratska buna pretvoriti i u oružanu. Izgleda da su od silne revnosti Helezove uhode od kretanja Isakovih zaptija pomislile da se radi o rusko-srpskim manevrima, a zašto i ne bi kada Šmitovo uho takvu vijest jedva čeka da čuje. U međuvremenu je Republika Srpska pokazala puni demokratski kapacitet. RTRS je ugošćavajući u OHR-ov celofan umotanog Šmita pokazao da niko u Republici Srpskoj nema nikaku ličnu mržnju ni prema njemu, ni prema njemačkom narodu kome pripada, ali je Šmit tu priliku iskoristio taman tako da se danas ama baš niko ne sjeća šta je tom prilikom govorio. Јedan banjalučki portal otvorio je svoj prostor i američkom ambasadoru – pružio mu priliku da kaže šta god želi, ali od svega je ostao samo utisak da američki ambasador javnosti Republike Srpske ima priliku da se obrati putem svih slobodnih medija, osim onih koje finansira američka ambasada. Nakon toga lako se moglo zaključiti da je u Republici Srpskoj domaćin kod kuće i da ne prima nenajavljene posjete, a da ukućani šta god mislili o njemu poštuju njegov autoritet u ovakvim situacijama. Bilo je i bijesa na Šmitovoj strani. Sankcije, uvrede, prozivke, prijetnje… Najslikovitiji učinak napravila je blokada korišćenja internet domena “.net”. Na američko njet za .net Republika Srpska nije reagovala sa daj “.ba”, nego sa ne “ba” i tačka pa se prebacila na “.rs” ispunjavajući time davnašnju nadu bivšeg ministra Aleksandra Popovića koji mi je uvodeći ovakav naziv domena jednom rekao: “Ovo je i za vas i za nas, zato je .rs”. Otkliza Republika Srpska time u zagrljaj Srbiji, bez ispaljenog metka, a koliko je nakon svega što se dešavalo u ovoj ofanzivi teško odrediti da li granica postoji i na tu stranu, najbolje govori da je skoro jednak broj Vučićevih i Dačićevih predizbornih bilborda u Nišu i Banjaluci. Sve u svemu Šmitov ofanziva postala je defanziva, najsličnija bivstovanju Ali-Riza paše u Beogradu u vrijeme Mihaila Obrenovića pa je i vrijeme da se svi presaberu i suoče sa neoborivim istinama koje su se u vezi sa funkcijom visokog predstavnika, Ustavnim sudom BiH, imovinom…, u međuvremenu, TRAЈNO potvrdile, tj. da se podsjetimo gdje smo ono nakon svega što se desilo stali.
Istine
Kristijan Šmit nije visoki predstavnik za BiH, jer za takvo nešto nema neophodnu rezoluciju Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Sve što on uradi predstavljajući se kao visoki predstavnik predstavlja napad na ustavni poredak BiH i Dejtonski mirovni sporazum. Odluke koje Šmit donosi niti jesu niti mogu biti zakoni, a to se naravno odnosi i na tekst koji je nazvan odlukom o izmjenama Krivičnog zakona BiH. Nadležni organi bezbjednosti BiH, uz koordinaciju Ministarstva bezbjednosti BiH, nedvosmisleno su utvrdili da su dolazak i boravak Šmita u BiH nedovodivi u vezu sa funkcijom visokog predstavnika i da se iza svega krije pokušaj da se bez neophodne odluke Savjeta bezbjednosti Šmit nametne u ulozi visokog predstavnika, a što bi bio presedan koji bi se kasnije tumačio tako da više nikada ne bi bila potrebna rezolucija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija.
Republika Srpska pružajući otpor Šmitovoj uzurpaciji zapravo štiti ne samo sebe, nego i cijelu BiH, a posebno Dejtonski mirovni sporazum. Izbjegavajući da ovu situaciju koja je nastala zbog sukoba velikih sila u Savjetu bezbjednosti iskoristi za uspostavljanje stvarnog suvereniteta BiH. bošnjačka strana zapravo vrši udar na same temelje BiH pokazujući da između države i podaništva strancima biraju ovo drugo, valjda misleći da od toga imaju veći interes.
Ne postoji nikakav ustavni ili zakonski osnov za oduzimanje bilo kakve imovine entitetima i njeno preknjižavanje na BiH. Samo entiteti mogu odlučivati o ovim pitanjima. Pokušaj da se ugovor o sukcesiji u vezi sa imovinom bivše Јugoslavije prikaže kao osnov za takvo nešto u potpunosti je propao. Iz tog ugovora se sasvim jasno vidi da se njime ne dira u unutrašnje uređenje BiH i da se poštuje podjela nadležnosti – penzije rješavaju entiteti i njihovi penzioni fondovi, aktiva ide na nivo BiH u skladu sa nadležnostima i dalje se raspodjeljuje odlukama organa BiH, nepokretna imovina daje se na raspolaganje onima koji imaju nadležnost da to pitanje uređuju, a to su samo entiteti…
Ustavni sud BiH godinama je bio instrument revizije i rušenja Ustava BiH i Dejtonskog mirovnog sporazuma, a u tome su tzv. strane sudije imale presudnu ulogu. Ne samo zbog toga, nego i zbog suvereniteta zemlje i evropskih integracija, strane sudije treba da budu zamijenjene domaćim sudijama. Objašnjenje da se to ne može učiniti bez promjene Ustava BiH nije tačno, jer je sastav suda određen brojem i ničim drugim, a sve ostalo iz Ustava odnosi se na način izbora pa i onih troje sudija koje u ovom periodu imenuje predsjednik Evropskog suda za ljudska prava. Na to troje sudija primjenjuje se posebna odredba po kojoj je moguće zakonom promijeniti način njihovog izbora.
Postupak protiv predsjednika Republike Milorada Dodika i direktora “Službenog glasnika Republike Srpske” Miloša Lukića predstavlja politički proces i kakvu god odluku da taj sud donese njome će zapravo presuditi Bosni i Hercegovini, a ne njima dvojici. Njih dvojica su svoje dužnosti izvršavali dosljedno u skladu sa Ustavom Republike Srpske, a što je svojom odlukom od 29. novembra 2023. g. potvrdio i Ustavni sud Republike Srpske.
Otvorena pitanja
Dio političkih faktora iz Republike Srpske ne učestvuje u aktivnostima koje se vodi na ovim pitanjima. Ne zbog toga što su odbačeni, nego zbog toga što sami ne žele da učestvuju. Ne treba izvoditi zaključak da se zbog toga radi o bilo kakvoj petoj koloni. Uostalom, Šmit lično ubio je svaki mogući oblik pete kolone izjavom da mu je neko od opozicionih lidera tražio Dodikovu smjenu. Njihov raspon mišljenja ide od toga da se Dodik sa Šmitom sve dogovorio (Vukanović, Crnadak…) pa do toga da je sukob realan i da Dodik treba da podnese ostavku kao navodno slabija strana (Ivanić…). Nameću se zbog toga logična pitanja – ako je sve samo dogovor zašto onda da podnosi ostavku, a ako nije dogovor nego stvarni sukob, kako onda da podnese ostavku, napusti čelo Republike Srpske i da bježi, jer predaja nije opcija? Umjesto toga moguće opcije najviše su u vezi da činjenicom da su predstavnici političkog Sarajeva decenijama radili na tome da se Republika Srpska pretvori u praznu ljušturu, tj. ništavilo pa da se onda nema šta odvojiti od BiH, a umjesto toga dobili su rezultat da BiH pretvaraju u ništavilo te se na kraju Republika Srpska neće imati od čega ni odvojiti. Danas već nije teško zamisliti da neke tamo godine, recimo u Trampovom novom mandatu, dođe vijest u Vašington da su Šmit i političko Sarajevo srušili Dejtonski mirovni sporazum, a Republika Srpska konstatovala samostalnost. Pretpostavljam da bi uslijedio ovakav telefonski razgovor:
– Spojite me sa Orbanom!
– Premijer Orban na vezi, gospodine predsjedniče, obavještava ga sekretar.
– Viktore, šta se to dešava u Bosni?
– Predsjedniče, Republika Srpska je donijela iznuđenu, ali i jedinu moguću odluku.
– O. K., Viktore. Nemamo problem s tim. Oni u Sarajevu neka se jave Zagrebu radi konfederacije. Mnogo smo učinili Hrvatima i sada nam moraju pomoći da spriječimo da zbog svega toga nastane muslimanska država u Evropi. Muslimanima niko nije kriv, imali su šansu da imaju državu. Sami su je prokockali.
