Sofa i Joka žive ko dva vuka, same-samcate pod Kupresom, u planini, u divljini, u bespuću…
Obje psuju ko muško, a rade bolje nego ijedno muško! Sofa tjera traktor, motorkom siječe drva, vuče, nosi, rinta, i u šumi, i u štali i na livadi, svaki posao zna…
Ista takva, sestrina slika i prilika, jeste i starija Joka koja kaže da joj otac nije dao da se školuje inače bi ona sada bila “i-ha-haj”!
I do Pravnog fakulteta bi dogurala, a nije učitelj trebalo dvaput da joj kaže, sve je znala, sve pamtila iz prve…
Nešto malo škole vanredno je završila ali to nije bilo dovoljno ni za posao, ni za penziju, nema ni socijalno, ni zdravstveno….
Njih dvije tako samuju otkad znaju za sebe, ostale su sa ocem dok je bio živ. Udavale se nisu, a brata Nedeljka im ubio neki 1996. godine. Za njim ostala žena i djeca, srećom oboje su izrasli, izašli na pravi put, iškolovali se, zaposlili, bratična i djecu ima…
Zato Joka radi otkad zna za sebe, da bi imala jer drugog dinara nema, i da nikom ništa ne duguje. Ni za jednu kravu ne daju joj podsticaja, a kaže nekom ko živi u stanu daju podsticaj za ribice što drži.
Joka nikom ne šuti, nema dlake na jeziku pa je tako sve lijepo sasula u kameru, a Sofa je opominje:
“Hajd bolan začepi, ko će ti dat’ mašine…”.
Dok se Joka žali da nema ni tanjiraču nego sve radi ručno.
Iako su okružene kilometrima bespuća u Gornjem Vukovskom kod Kupresa nisu se predale… One su prve povratnice na svoje ognjište.
U cijelom selu uz njih dvije živi tek još jedna starica koja ima više od 80 godina.
Sestre drže stoku, prave odličan sir. Sofa vozi traktor, ore, balira sijeno, motornom testerom siječe drva.
Iako su kilometrima udaljene od civilizacije kupci stoke nađu ih i trguju sa dvije sestre.
Kad Sofa završi s poslom, a to je i po 15-16 sati dnevno, sjedne za sto u dvorištu, naspe rakijicu, zamota duvan pa zapali cigaretu.
“Teško je, na selu uvijek ima da se radi, ali koliko je teško toliko si psihički odmoran, svoj si gazda, nema niko da te za******”, kaže Sofa koja dodaje da ne spava više od 4-5 sati, “a to je bolje nego tvojih 12”.
Sofa nema šta ne zna, ide joj od ruke svaki posao i neko bi pomislio da, eto, mora tako jer škole nema. I tu se grdno prevario.
Školovala se u Beogradu, završila fakultret i baš pred taj prokleti rat vratila se kući, na očevinu. Poslije je sve počelo, pa otac ostao sam i tako… ostadoše i njih dvije same u bespuću.
