Članovi Etno-društva “Srpski sokolovi Kozare”, Urije – Prijedor, prikazali su kako je ručno branje i perušanje kukuruza, u neka davna i ljepša vremena, bio neizostavan društveni događaj koji se vezao za svako selo. Danas se to svelo na narodni običaj, pomalo zaboravljen, ali i dalje postoje sredine u kojima se ova tradicija nastoji ponovo oživjeti i sačuvati od zaborava.
U selu Palančište, ovaj nesvakidašnji događaj okupio je veliki broj berača i perušača, koji su iskoristili lijep jesenji dan da ponovo, kao nekad, na ovakav način beru i perušaju kukuruze. Ono što danas kombajn odradi za veoma kratko vrijeme, nekada su vrijedne ruke poljoprivrednika radile danima.
Takva je situacija i sa branjem kukuruza, nekada jednim od najtežih poslova na njivi. Bez nekoliko čašica dobre rakije, ne kreće se na njivu. Jesen je, jutra su hladna, treba zagrijati organizam na radnu temperaturu. To su domaćini dobro znali i nekada, a znaju i sada.
A kada se izašlo na njivu, uglavnom se znala podjela posla. Žene beru kukuruz, a muškarci sijeku i vezuju stabljike. Na jednoj parceli u selu Palančište, kod porodice Matijaš, već u jutarnjim satima zatičemo domaćine i prve berače. Pravi se raspored, zauzimaju redovi i počinje branje.
Klipovi od kukuruza se stavljaju u sepete i, tako napunjeni, istresaju u konjsku zapregu. Na branje kukuruza, kao po tradiciji, prvi stižu kumovi, nakon kumova stižu berači iz sela, a domaćin i domaćica su zadovoljni odzivom prijatelja, komšija i rodbine. Među najstarijim beračima je Borislav Lajšić, koji ne krije zadovoljstvo što je omladina, zajedno sa starijima, došla da ispoštuje branje kukuruza.
Završetkom branja, kukuruz se odvozi kući, odnosno u dvorište na otvorenom i, dolaskom mraka, počinje perušanje. Polako dolaze perušači, okuplja se rodbina i prijatelji iz susjednih sela, sjedaju u krug oko nagomilane hrpe i počinje perušanje. Sam čin perušanja bio je društveni događaj, na kojem su se mogle saznati sve važne informacije iz vlastitog ili susjednog sela, prepričavali su se događaji, zbijale šale, bilo je i ogovaranja, a mladići su imali priliku i da na poseban način izjave ljubav simpatiji.
Uvijek se našao neko ko će veseliti perušače. U samom društvu je uvijek bilo veselo, to se družilo, to je bila još veća prilika da se druže komšije. Nije se gledalo ko šta radi i kako radi, bitno je da su zajedno. Tako je, dakle, bilo nekada.
Tradicija u Potkozarju opstaje zahvaljujući članovima Etno-društva “Srpski sokolovi Kozare”, koji ističu da nijedan posao nije težak, ako se radi u dobrom društvu. Tako će i nastaviti. Video-projekat “Jesenji običaji u Potkozarju” finansirala je Gradska uprava Prijedor.
