Izricanje zaštitnih mjera kojima se obezbjeđuje hitna i nužna zaštite zdravlja i bezbjednost lica izloženih nasilju sprečava produženo porodično i rodno zasnovano nasilje svih vrsta, a veoma značajan sekundarni uticaj tih mjera jeste smanjena izloženost djece, a time i traumatizovanost od nasilja, izjavio je predsjednik Okružnog suda u Prijedoru Duško Miloica.
Miloica je naveo da je uticaj sudskih zaštitnih naloga u slučajevima porodičnog nasilja najsveobuhvatnije istraživala profesorica TK Logan sa Univerziteta u Kentakiju upoređujući period prije i šest mjeseci poslije izricanja zaštitnih mjera, utvrdivši da su se smanjili i nasilje i izloženost djece nasilju.
“NJena analiza je pokazala da je prosječan broj dana u kojima su djeca mlađa od 18 godina svjedočila nasilju u porodici u svojoj kući sa 32 smanjio na jedan”, rekao je Srni Miloica koji je šest godina edukator za sudije, tužioce i advokate za oblast nasilja u porodici i za oblast prekršaja.
On je podsjetio da je ranije zanemarivan ili prenebregavan uticaj nasilja u porodici na djecu, a da se danas sve više u nauci i praksi pažnja posvećuje ovom problemu, te da su se nekad djeca smatrala pasivnim posmatračima nasilja u porodici, a da se danas zna da izloženost nasilju djecu traumatizuje i ostavlja posljedice koje se razlikuju u zavisnosti od uzrasta djeteta.
“Djeca koja su stalno izložena nasilju u porodici žive u neprekidnom stanju `uzbune`, sa jakim hormonima stresa, posebno kortizolom. Neuronauka pokazuje da za djecu hronično izlaganje porodičnom nasilju ima za posljedicu fizičke promjene na mozgu, smanjenje moždanih funkcija i posljedice po fizičko i mentalno zdravlje tokom života. Toksični stres mijenja sklop dječijeg mozga u razvoju”, pojasnio je Miloica.
Prema njegovim riječima, neuronauka može pomoći sudijama, ali i svim drugim subjektima zaštite, da ocijene veliki rizik za djecu u kontekstu porodičnog nasilja.
“Šta bi bilo kada bismo, umjesto da kažemo da djeci izloženoj porodičnom nasilju `prijeti opasnost`, rekli da `im prijeti opasnost od povrede mozga`? Jedan američki kolega je rekao da najvažnija stvar koju sudije mogu uraditi kako bi zaštitili dijete izloženo porodičnom nasilju jeste da prekinu njegovo izlaganje porodičnom nasilju i podrže odnos djeteta sa roditeljem koji nije zlostavljač”, istakao je Miloica.
Prema njegovim riječima, postoje i noviji naučni podaci koji pokazuju da je dječija izloženost nasilju u porodici ima veće i dugoročnije emocinalne povrede nego ako je dijete fizički zlostavljano.
“Istraživanja su pokazla da su djeca koja nisu bila prisutna dok je vršeno nasilje nad jednim od roditelja, a čula su nasilje dok su se nalazila u drugoj sobi, na spratu kuće ili u dvorištu, bila podjednako traumatizovana, ako ne i teže, jer su bila u traumi sve vrijeme zato što nisu znala da li je nasilje prestalo ili još traje”, naglasio je Miloica.
On je naveo da studije pokazuju da je nasilje u porodici učestalije u domovima sa mlađom djecom, da postoji jaka korelacija između nasilja u porodici i zlostavljanja djece i da se, nakon razdvajanja roditelja, povećava rizik od fizičkog, seksualnog i emocionalnog nasilja nad djecom od nasilnog roditelja.
“Djeca izložena nasilju mogu razviti i simptome PTSP-a. Nasilni domovi proizvode isti uticaj na mozak djeteta kao što borba proizvodi na mozak vojnika”, rekao je Miloica.
Istraživanje američke naučnice TK Logan pokazalo je i to da su se izricanjem zaštitnih mjera u slučajevim porodičnog nasilja nakon šest mjeseci smanjile prijetnju ubistvom sa 84 na 36 odsto, umjereno fizičko nasilje sa 76 na 15 odsto, teško fizičko nasilje sa 58 na 11 odsto, silovanje s 21 na dva odsto i prijetnje oružjem sa 34 na 11 odsto.
Osim fizičke opasnosti, jednako znatno smanjili su se i drugi oblici nasilničkog ponašanja – psihološko, ekonomsko, emocionalno.
