Željka Cvijanović za Srpskainfo: Što više uvode sankcije, one su sve jeftinije

Srpski član Predsjedništva BiH, Željka Cvijanović, kaže da je odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda BiH jedini način za završetak krize koja postoji u funkcionisanju te pravosudne institucije.

U intervjuu za Srpskainfo Cvijanovićeva, između ostalog, ističe da u slučaju da su se strane sudije ponašale u skladu s onim kako bi trebalo da se ponašaju, da su štitili kredibilitet suda i Ustav, umjesto što su, prema njenim riječima, kreirali nova ustavna rješenja, vjerovatno to pitanje ne bi bilo toliko visoko pozicionirano na političkoj agendi, prvenstveno u Republici Srpskoj.

– Međutim, ta loša praksa u kojoj se više napada Ustav nego što se štiti i gdje su se donosila rješenja koja su odudarala od onog što je Ustav predvidio i na šta je Republika Srpska dala saglasnost, dovelo je do toga da je to postalo toliko važno i teško pitanje – kaže Cvijanovićeva.

Pred Savjetom ministara BiH još nema prijedloga zakona o Ustavnom sudu, niti zakona o prestanku važenja mandata stranih sudija?

Ako već postoji neko opredjeljenje za evropski put, među uslovima koje je postavila EU u okviru 14 prioriteta jasno je rečeno da se mora izvršiti reforma Ustavnog suda BiH. To znači da treba stvari uvesti u normalne tokove. Kao prvo, treba vlast vratiti domaćim strukturama, definisati i zakonom urediti kako treba da funkcioniše jedan Ustavni sud. Naravno, trebalo bi da ima i prakse koja će vratiti vjeru ljudi u ono što radi taj sud. Niz pogrešnih stvari je dovelo do toga da je to zaista jedno teško pitanje koje izaziva visoku političku temperaturu i nametnulo se kao jedno od prioritetnih. Da su stvari tekle onako kako je trebalo, vjerovatno bi to bila jedna od stvari kojom se bavimo, ali ne bi bila tako ključna.

Pred kraj prošle godine, Kristijan Šmit je zaprijetio nametanjem izmjena Izbornog zakona BiH. Kako gledate na to?

Mislim da je Kristijan Šmit duboko svjestan nedostatka svog stvarnog kredibiliteta i legaliteta. Niko ne može pobjeći od činjenice da on, ma šta govorio ili se pozivao na pismo generalnog sekretara UN, nije prošao procedure imenovanja za visokog predstavnika, jer je ta procedura jasno propisana Dejtonskim sporazumom. Kao što smo toga svjesni mi, svjestan je i Šmit. Robusnim ponašanjem i mjerama pokušava nadoknaditi ono što mu u legalnom i pravnom smislu nedostaje. U njegovom slučaju nije ispoštovano međunarodno pravo i tačka! To je tako.

S druge strane, apsolutno sam protiv bilo kakvog nametanja, čak i onda kad su visoki predstavnici bili imenovani u skladu s propisanom procedurom. Nisu dobili mandate da nameću zakone, da mijenjaju Ustav, smjenjuju ljude i ostavljaju ih bez ličnih dokumenata, sklanjaju ih sa javnih pozicija i uskraćuju pristup poslovima. To je sve nakaradno i dio jednog potpuno pogrešnog razvojnog puta BiH, zbog čega se danas nalazimo u bespuću i beznađu. Nije to samo stvar onog što su radile domaće institucije, već u velikoj mjeri onoga šta su radili razni međunarodni predstavnici. Nema nametanja i ono je apsolutno neprihvatljivo iz više razloga.

Koji su to razlozi?

Prvo, zato što nema mandat koji je prihvatljiv. Druga stvar je da je to apsolutno nespojivo s nekim demokratskim praksama i civilizacijskim vrijednostima. To pogotovo nije kompatibilno s nečim što se zove evropski put. Da bi bili na evropskom putu ne može da postoji neki Kristijan Šmit ili neki visoki predstavnik koji vam kaže da morate da uradite nešto ili će nam on “pomoći” da deblokiramo evropski put i slične stvari. Evropski put podrazumijeva da domaće institucije upravljaju procesima, donose odluke i imaju odgovornost za te odluke. To je prosto tako. E, sad, što je u BiH sve nakaradno, to je zato što se ovdje na silu pokušava napraviti država kakva nije osmišljena Dejtonskim sporazumom.

Na silu se pokušava praviti neka koheziona priča koja bi, možda, bila u redu, ali je problem to što se ovdje na silu pokušava praviti jedna nacija, brišući identitete i neke najvažnije osobine naroda koji čine jednu višenacionalnu zajednicu. Zbog toga su mnoge stvari bile postavljene na pogrešan način.

Samo par dana nakon što je prijetio nametanjem izmjena Izbornog zakona Šmit je pomenuo i kažnjavanje onih koji 9. januara budu proslavljali Dan Republike Srpske, navodeći upravo određene odluke Ustavnog suda BiH o tom pitanju.

Apsolutno sam protiv sankcija. U Ustavnom sudu imali ste sudiju iz Makedonije koja je presuđivala i govorila da je 9. januar štetan, pogrešan, povezujući ga s vjerskim praznikom, što on to nije. Ovdje se radi o Danu Republike, a to što se poklapa s vjerskim praznikom je potpuno druga dimenzija. U isto vrijeme, taj sudija dolazi iz zemlje u kojoj je upravo vjerski praznik, Ilindan, Dan državnosti?! To su nevjerovatne nelogičnosti.

To je bila politička odluka da bi se zadovoljile ne znam kakve sve ne političke ambicije bošnjačke elite, koja je insistirala na takvim stvarima. Dakle, to je jedna potpuno politička odluka, koja nije utemeljena u pravu i Ustavu. Posebno ako uzmete u obzir to da BiH nema nikakav zakon o praznicima. Da smo se oko toga mogli dogovoriti, mi bi se dogovorili. Sve to je ostalo u nadležnosti entiteta koji organizuju praznike.

S druge strane, imate situaciju da se od nas očekuje da prihvatimo, slavimo i obilježavamo nešto nametnuto, kao što je 1. mart, iako taj datum nosi sve loše konotacije. Međutim, nemate Ustavni sud BiH koji će reći: ne valja vam 1. mart, zato što on nekoga vrijeđa. To su sve dvostruki aršini. Generalno, govoreći o sankcijama, šta one znače? Što ih više uvodite, one su sve jeftinije.

Kako to mislite?

Kad su jedno ili dvoje ljudi sankcionisali, to je izazivalo šok. Sada, kad imate desetine ljudi pod sankcijama, svi se pitaju šta je ovo!? Da li je Kristijan Šmit mislio da će nekog smjenjivati? Neće to baš tako ići. Ovdje su ljudi izašli na demokratske izbore i izabrani političari dobili su obavezu da u ime naroda obavljaju određenu funkciju. Nema Kristijana Šmita ili nekog drugog ko to treba da uskrati.

Druga mogućnost je da nas šalju da hodamo po sudovima. To su već pokušali, da nas na silu natjeraju da se nečega odreknemo ili da nešto prihvatimo. To je već postalo tragično i smiješno samo po sebi. Takav je i ovaj postupak protiv predsjednika Republike Srpske. Ako ne poštujete volju nekog pojedinca, nije važno to što imate institucionalni kapacitet da radite svoj posao, pa vas šalju pred neki sud da odgovarate.

Ovdje je sve naopako postavljeno. Naopako je da postoji pojedinac koji to može da radi. Ponovo se vraćam stranim sudijama u Ustavnom sudu BiH. Koristeći ta dva alata, visokog predstavnika i strane sudije, koji zajedno s bošnjačkim sudijama često čine glasački blok, oni su nas zapravo uvodili u državu koja nije predviđena Ustavom na koji smo svi dali saglasnost. Onda nas nešto sankcionišu na osnovu navodnog nepoštivanja Dejtonskog sporazuma, a kad pogledate šta piše u tom sporazumu i šta imamo u praksi, to nema veze jedno s drugim. Ovdje postoji more nespojivih i nelogičnih stvari, koje su konačno krajnje štetne za BiH.

Kad ste pomenuli proces koji se pred Sudom BiH vodi protiv predsjednika Srpske Milorada Dodika, iz opozicionih stranaka stižu poruke da suđenje Dodiku nije suđenje Republici Srpskoj, već pojedincu. Kako to komentarišete?

To je apsolutna glupost. Imate predsjednika Republike koji je radio svoj posao propisan Ustavom, potpisujući ukaz kojim se proglašava neki zakon i time čini krajnju instancu ili sastavni dio jednog zakonodavnog procesa, jer je taj zakon stigao iz Narodne skupštine. I onda neko kaže da to radi pojedinac!? Ne, to radi predsjednik Republike, zato što je to njegova obaveza, zato što je Ustav rekao da je to njegova obaveza. Kakve veze ima kako se on zove i ko vrši tu funkciju? Za mene je to nevjerovatna tvrdnja.

Da je predsjednik Republike uradio nešto što ne spada u njegovu nadležnost, onda možda možete da kažete da je to uradio neki pojedinac. Zamislite kakva je to lakrdija. U toj optužnici navodi se da je neko izvršio neko krivično djelo zato što je izvršavao svoju Ustavom propisanu obavezu. Zamislite koliko je sve to smiješno, koliko je to sve postalo tragično i komično. To, dakle, nije nikakav pojedinac, to je predsjednik Republike i oni koji to tvrde moraju da razumiju da je ovo prisila koja se pokušava primjeniti da bi se svaki budući predsjednik Republike Srpske utjerao u mišju rupu, da ne bi smio da radi ono što mu je Ustav naredio da radi i dao mu obavezu da se tako ponaša. To znači da svaki budući predsjednik Srpske ne smije ni da hoda, a da ne pita nekog stranca da li to smije. To znači da ni Narodna skupština onda nema slobodu da donosi zakone, ako ne može privesti kraju zakonodavni proces i proglasiti zakon.

Postoji li jedinstvo pozicije i opozicije u Srpskoj kad je u pitanju zaštita vitalnih nacionalnih interesa?

Želim da vjerujem da postoji, ali me praksa demantovala tokom mnogih godina koliko sam u politici da je to tako. Želim da vjerujem da naše jedinstvo postoji kad je u pitanju javna imovina, kad je u pitanju 9. januar i bilo bi dobro da postoji kad se radi o svim drugim pitanjima koja su opterećujuća za Republiku Srpsku, gdje se Srpska bori da očuva svoj ustavni kapacitet.

Uzimajući u obzir sve sadašnje okolnosti, kao i neke prethodne, ipak postoje oni koji danas ne razumiju da smo došli u situaciju da zaista moramo da se borimo za svoju poziciju i da to treba da radimo svim političkim i pravnim sredstvima. Takvi ne razumiju ni šta su stvarni problemi, kao ni procesi koji su otvoreni.