Djeca su naše najveće blago. Shvatili su to odavno svi relevantni faktori, koji gazduju Republikom Srpskom: i političari, i tajkuni, i kladioničari.
Djeca su najveće blago. Jedno dijete vrijedi najmanje dva, a možda čak i četiri pet glasova: ako se u sigurne glasače, uz mamu i tatu, ubroje i zabrinute tetke, bake i djedovi.
Djeca su najbolja investicija. Koliko sutra postaće i oni i glasači i foloveri i potrošači svakog smeća koje im se servira.
Znaju to dobro svi relevantni faktori, a naročito kladioničari, koji ulažu velike napore da, na vrijeme, odgoje podmladak.
Kao što u ozbiljnim gradovima ozbiljna porzorišta od malih nogu ozbiljno njeguju buduću publiku za dramu, operu i balet, tako i kladioničari banjalučki njeguju malene ljubitelje tiketa i brojića.
Najmlađi ovisnik o kocaknju u Republici Srpkoj imao je 7 godina.
Mnoga djeca ostaju gladna, jer novac koji im roditelji daju za užinu potroše u kladionici preko puta škole.
Država koja ima takvu omladinu, ne treba da brine za svoju budućnost. Budućnosti nema.
Kladioničari, koji imaju takav podmladak, ne treba da brinu za svoju budućnost. I praunuci će im biti milioneri.
Kladioničari se klade na sigurno, jer zanju da će ti isti, koji su danas ostali bez užine, sutra ostaviti svoje potomoke da cvile gladni, jer će posljednju marku dati za tiket.
I političari misle da igraju na sigurno, kad god zaiigraju na djecu.
Jer, djeca su naše naveće blago.
Pogotovo političarima, koji nekoliko mjeseci pred izbore spasavaju djecu od zlih kladioničara. Onih istih kladioničara, koji su, gle čuda, još u vriejeme kad su ti isti političari bili đaci, kladionice otvorili preko puta škola i vrtića.
Djeca su duša ovog grada i ove zemlje.
Znaju to dobro lovci na duše: i dječije i duše njihovih roditelja.
Zabraniti kladionice u krugu od 500 metara od škola! Hvale je vrijedna ta inicijativa, ne može joj niko pismen ništa prigovoriti.
Jer, valja zaštiti djecu koja su naše najveće blago.
Ali, pitaće se cinici: da nismo malo zakasnili? I pitaće se: može li se zabranom i drakonskim taksama i kaznama, spriječiti ovakva pošast.
Jer, duboko je to ukorjenjeno.
Šta ako se kladionice maknu malo podalje od škole? Hoće li to spriječiti djecu da “klikću” po telefonima, kladeći se u igrama u kojima su jedini dobitnici – kladioničari?
Hoće li to poljuljati dječje duše, koje od rođenja rastu uz tate, koji jure tikete, uz mame daju posljednju marku za fensi noktiće, uz tetke koje klikaju strava selfiće, uz bake koje ih kljukaju jeftinim parizerima punim hormona, uz djede koje se dive političarima čvrste ruke, ne pitajući se ko je pojeo njihove penzije.
