“Najčešći uzroci obraćanja službi mentalnog zdravlja su poremećaji raspoloženja. Tu spadaju depresivni i anksiozni poremećaji. Danas imamo i među djecom različite poremećaje, a neki su posljedica savremenog načina života. Gubimo širi socijalni kontekst i stvaramo predrasude prema onome ko nam ne odgovara, ko se ne uklapa. Dok nekog ne upoznamo, ne uviđamo da svako od nas ima neku svoju vrijednost, bez obzira koliko je bolestan i od čega je bolestan”, rekao je za “Kozarski vjesnik” prim. dr Goran Račetović, specijalista psihijatrije, koji je od 2007. na čelu Centra za zaštitu mentalnog zdravlja Doma zdravlja Prijedor.
Koji su najčešći razlozi zbog kojih vam se obraćaju građani?Najčešći uzroci javljanja službi mentalnog zdravlja, prevashodno ljekarima, a onda i ostalim saradnicima, jesu poremećaji raspoloženja gdje pripadaju depresivni poremećaji, za koje znamo da u perspektivi dolaze kao bolest broj dva u cijelom svijetu, takođe anksiozni poremećaji, što se nekad zvalo neuroza ili nervoza, kojih ima nekoliko. Danas imamo među djecom različitih poremećaja, koji se lakše i više otkrivaju, a neki su i posljedica savremenog načina života. Nerijetko imamo probleme zbog tehnološkog napretka. Gubimo širi socijalni kontekst i stvaramo predrasude prema onome ko nam ne odgovara, ko se ne uklapa. To nije ništa čudno. Dok nekog ne upoznamo, ne uviđamo da svako od nas ima neku svoju vrijednost, bez obzira koliko je bolestan i od čega je bolestan. Ne možemo više nikome u psihijatriji naređivati, ne možemo se miješati u tuđe živote, u tuđe odluke, ali možemo zajednički doći do toga da se razvrstaju određeni problemi, da smjesa svega i svačega postane nekoliko ostrvaca gdje ih možemo polako osvajati.
Koliko se odmaklo u borbi protiv stigmatizacije i koje su to najčešće predrasude kad je riječ o mentalnom zdravlju?Naravno da u nekom formalnom smislu nije dozvoljeno nikoga stigmatizovati i diskriminisati na osnovu bilo čega, pa ni na osnovu neke bolesti, posebno mentalne ili, kako danas kažemo, smetnji u mentalnom zdravlju. Međutim, otkako je čovjeka, postoji stigma i stigmatizacija. Stigma se nikad neće iskorijeniti, jer je to pitanje duboke ljudske prirode i nekog dubokog ljudskog osjećanja, odgoja, tradicije, kulture, nekih transkulturalnih i transgeneracijskih prenošenja. Ali puno se radi na tome da se ohrabre osobe koje imaju neku smetnju u mentalnom zdravlju. Danas ljudi najviše imaju stigmu prema osobama koje imaju neku mentalnu bolest. Jako malo se zna o tome, to nisu neke mistične stvari i postoje predrasude. Bitno je da smo mi zajedničkim radom edukovali puno novinara i profesionalaca, kroz etičko izvještavanje o mentalnom zdravlju. To je odličan vodič za svakog da se zna kako da se postavi prema događajima, jer ono što nam daje javnost, to dosta ljudi usisava i prema tome se na neki način i odnosi. Najveća stigma je prema osobama koje imaju shizofreniju ili neku psihotičnu bolest, uz puno predrasuda među kojima je najizraženiji strah od agresivnog ponašanja. Na dokazima zasnovanim istraživanjima, najmanji broj agresivnih događaja kojima se može ugroziti bezbjednost drugih osoba izazivaju osobe sa shizofrenijom. Manje od deset odsto. Problem je u tome da kada se radi o nekome ko je stigmatizovan, takvu osobu svi izbjegavaju. Svako tumači sa strane, a niko nikog ne pita kako se osjeća, kako se zove, čime se bavi, ima li šta da jede, da li ima nekog od porodice itd
Možete li pojasniti detaljnije rad Centra za zaštitu mentalnog zdravlja? Centri za zaštitu mentalnog zdravlja kreirani su da u nekoj perspektivi rade kroz više timova, ali to, nažalost, nikad nije bilo moguće ni u jednom gradu, sem možda u većim sredinama poput Banjaluke, Tuzle, Sarajeva, mada i u Sarajevu imaju manjak timova. Centar za zaštitu mentalnog zdravlja Doma zdravlja Prijedor počeo je s radom prije 18 godina. Počeli smo s nekim manjim osnovnim timom i uvijek smo se trudili da pokušamo naći način za svakoga. Ono što ne možemo mi, preporučimo nekom drugom. Uglavnom smo imali dobru saradnju s kolegama iz porodične medicine i pedijatrije. U nekoj perspektivi očekujemo da ovdje ne bude samo jedan tim, i to ne samo zbog veličine grada. Generalno, standardi nam tehnički ne dozvoljavaju više od jednog i po tima, maksimalno dva. Mada smo odnedavno dobili i logopeda koji, po standardu, ne bi zadovoljavao potrebu jednog tima, nego puno manje. Mnoge kolege u Centru za zaštitu mentalnog zdravlja smatraju da se treba smanjiti standard za broj stanovnika. Naš je standard 50.000 po jednom timu, to je ljekar specijalista, psiholog i jedna ili dvije medicinske sestre, odnosno jedan okupacioni terapeut. Od početka imamo psihijatra, diplomiranog psihologa, koji se bavi jednom vrstom i psihoterapijskih tehnika, zatim medicinske sestre gdje je jedna edukovana, a jedna dodatno školovana za radnog okupacionog terapeuta. Tako da tehnički imamo dva terapeuta za okupacionu terapiju, kao dio programa gdje BiH sad ima najviše radnih terapeuta i okupacionih terapeuta u regiji, pa i dalje. Primjera radi, sad ih ima 180, a do 2013. godine, kada je završena edukacija, bilo ih je šest.
Član ste multisektorskog tima za borbu protiv porodičnog i rodno zasnovanog nasilja. Koliko su takav pristup i uvezivanje subjekata zaštite doprinijeli da se prijavljuju slučajevi nasilja i pomogne žrtvama? Dom zdravlja je bio među prvim potpisnicima Protokola o zaštiti žrtava porodičnog nasilja u gradu Prijedoru, zajedno sa Centrom za socijalni rad, koji je i pokrenuo inicijativu za izradu ovog protokola, te policijom. U međuvremenu se multisektorski tim proširio, a unaprijeđen je i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici. Do kraja prošle godine, uspjeli smo da okupimo sve relevantne subjekte u gradu, da se osnuje koordinaciono tijelo koje je zakonska obaveza. Koordinaciono tijelo postoji u svakom gradu, pa tako i Prijedoru, ali mi smo odlučili da nastavljamo dalje multisektorski način rada i sastanke na mjesečnom nivou. Koordinaciono tijelo ima tromjesečni koncept sastanaka, sa davanjem preporuka, a ne razmatranjem pojedinačnih slučajeva kao što to radimo na multisektorskim sastancima. U ovom timu sam od prvog dana, od 2010. godine. Sastanke nismo održavali samo u vrijeme kovida, a inače smo se sastajali redovno, i uvijek kod različitih domaćina.
Stiče se utisak da se danas u javnosti više govori o porodičnom nasilju. Da li je zaista tako? Primjetno je da postoji povećana svijest kada se takve stvari približavaju javnosti, ali i dalje se o tome malo govori, osim kada se radi o ekstremnim slučajevima nasilja koji se, u zadnje vrijeme, vrlo često dešavaju. Tada se više pominje koncept ne samo porodičnog nasilja nego i tragičnih posljedica dugoročne izloženosti žena i djevojčica nasilju i nasilničkom ponašanju. S druge strane, u nekom drugom kontekstu, kontinuitet preventivnih razgovora ili informacija stanovništvu ne izostaje. To i dalje postoji. Bitno je da je u porastu broj prijava. Svaku prijavu obrađuju određene službe, prije svega policijske. To je obaveza svih nas, ne samo kao javnih subjekata nego i zakonska obaveza svakog pojedinca koji zna da se dešava bilo kakva vrsta nasilničkog ponašanja, da pozove barem policijske službenike. Sve češće se izriču određene mjere zaštite za žrtve porodičnog nasilja, koje sad po zakonu uvijek trebaju da budu upoznate da imaju mogućnost da to traže, što je napredak. Problem je nemogućnost provođenja zdravstvenih usluga za žrtve porodičnog nasilja kao besplatnih, zato što se ne mogu podvesti ni pod jednu kategoriju oslobađajućih ili obaveznih vidova zdravstvene zaštite. Iako se kod nas u principu nađe modus da se nekako to zaobiđe, da se nikome ne traže pare. Samo ljekarska uvjerenja koja su besplatna i zakonska obaveza i toga se moramo pridržavati.
Iz Doma zdravlja Prijedor bilo je najava da će Centar u dogledno vrijeme preseliti na novu lokaciju. Kada očekujete da to bude? Prema nekim najavama, do kraja godine trebalo bi da preselimo na novu lokaciju, koja se orjentaciono i zna, ali se mora urediti. Sad radimo u dvije smjene, naizmjenično, malo i zbog prostora, malo i zbog toga da naučimo da će jednog dana Centar imati još jedan tim ili barem još jednog ljekara. Mi nismo u mogućnosti da sve zadovoljimo, ali imamo sreću da dio nekih naših usluga mogu pružati i bolnički ljekari i dio njihovih timova, s obzirom da i oni imaju psihologa. Ovdje će uvijek nedostajati osoblja, ali uvijek razmišljamo o tome da kvalitetno pružamo naše usluge, da odvojimo vrijeme za pacijenta. To ne može biti 30 pacijenata na dan, to nema nigdje, ali možemo primiti 12-13 ljudi dnevno.
