Stara mudrost glasi: „Izaberi posao koji voliš, i nećeš morati da radiš nijedan dan u životu“. To je za “Kozarski vjesnik“ potvrdio operski pjevač Mladen Prodan, Prijedorčanin sa beogradskom adresom, za kojeg je muzika odavno postala ne samo profesionalni, već i istinski životni poziv. Ovog mladog umjetnika gledaćemo u filmu „Djeca Kozare“ u kojem tumači lik ArnoldaBaša, operskog pjevača koji je stradao u koncentracionom logoru Jasenovac.
Tenor Mladen Prodan, karijeru operskog pjevača godinama gradi veoma uspješno, a njegov put pomalo iskače iz stereotipa ostalih klasičnih pjevača. Još kao dječak, maštao je da bude doktor medicine. Priznaje da i danas rado čita članke iz ove oblasti, posebno iz fonijatrije. Ovaj nesuđeni doktor, prvi kontakt sa muzikom imao je sa šest godina, kada je u Banskom dvoru u Banja Luci bio na koncertu Jovana Kolundžije. Oduševljen jednim od najpoznatijih violinista, poželio je da svira violinu. Godinu dana kasnije, upisao je Muzičku školu u Prijedoru. Ovaj talentovani Prijedorčanin, paralelno je završio Srednju muzičku školu i Gimnaziju „Sveti Sava“. Vremenom je ljubav prema operi, pjevanju i klasičnoj muzici bivala sve jača, a za to su zaslužni Aljoša Novaković i Tijana Vuksan.
Sa koncerta polaznika Operskog studija „Borislav Popović“ Narodnog pozorišta u Beogradu
„U prvom razredu srednje škole, nije postojala nikakva ideja o tome da se bavim pjevanjem. Upisao sam opšti smjer u prijedorskoj gimnaziji i teoretski u Srednjoj muzičkoj školi. Na prvom času hora, profesor Aljoša Novaković rekao mi je da moram da se javim profesorici pjevanja Anđelki Jokić. Tako je sve počelo. Ipak, glavni krivac što je pjevanje postalo moja profesija jeste profesorica Tijana Vuksan. Ona je vjerovala u moj talenat. I moja baka Živka Prodan, žena vedrog duha i mekog srca, takođe je imala svoje zasluge. Pjevala je cijelog života. Rado se sjećam dječijih dana kada smo zajedno odlazili na njivu da kupimo sijeno. Često mi je pjevala: ‘Oj, jabuko, zeleniko’. SPCPD ‘Vila’, na čelu sa dirigentom Aljošom Novakovićem, značajno su uticali na moj profesionalni put, jer sam prve solo dionice pjevao upravo sa horom ‘Vila’“, sjeća se Mladen.
1 od 3
Školovanje je nastavio na FMU u Beogradu, u kojem se od prvog dana osjećao kao da mu oduvijek pripada. Kao čovjeka koji dolazi iz manje sredine, oduvijek su ga privlačili veliki gradovi, pa je Beograd na neki način bio ostvarenje sna.
„Osnovne studije završio sam u klasi prof. Ljudmile Gros Popović, a master studije u klasi prof. Nikole Mijailovića. Zahvalan sam im na znanju koje su nesebično dijelili. Nakon master studija, prošao sam audiciju i tako postao član Operskog studija Narodnog pozorišta. Tada sam dobio priliku da se oprobam u različitim ulogama sa repertoara ovog prestižnog teatra. Moram da pomenem da je vokalni pedagog u Narodnom pozorištu tada bila prvakinja opere Jadranka Jovanović. Dobrodušnost i podrška koju od nje svakodnevno dobijaju članovi Operskog studija i ja, nema cijenu. Zbog toga ću joj biti zauvijek zahvalan“, kaže on.
Iza njega je veliki broj nagrada i priznanja. Najznačajnije su mu nagrade na takmičenjima „Nikola Cvejić“ u Rumi i „Vera Vitkaj Kovač“ u Novom Sadu. Ipak, jednu nagradu posebno izdvaja.
„Prije više od 10 godina, osvojio sam specijalnu nagradu na Republičkom takmičenju srednjih muzičkih škola u Banjaluci. Važna mi je ova nagrada, jer sam tada prvi put povjerovao u svoj talenat i rad. Možda jeste kliše, ali na karijeru otpada jedan odsto, a 99 odsto na trud i rad. Ipak, bez ovih jedan odsto, i ovih 99 bilo bi samo gubljenje vremena, jer operski pjevač nije samo muzičar. Treba da poznaje i govori jezike na kojima pjeva. Pored toga, treba da bude izvrstan glumac. Sve u svemu, talenat i mnogo, mnogo rada i malo sreće“, priča nam Mladen.
Posao operskog pjevača traži žrtvovanje i odricanje. Prodan se u korist poziva koji neizmjerno voli, odrekao mnogih stvari i užitaka.
1 od 2
„Žrtvovao sam mnogo. I dalje žrtvujem mnogo vremena. Po prirodi sam hedonista, a ovaj posao zahtijeva disciplinu. Najteže mi pada kada društvo ide na neko slavlje, a ja moram da ostanem kod kuće da čuvam glas. Mislim da se nikada u potpunosti neću pomiriti s tim. Pjevačku kondiciju održavam svakodnevnim vježbanjem. Iskustvo mi je pokazalo da je tenor, kao najviši i gotovo neprirodno postavljen muzički glas, vrlo zahtjevan za održavanje. Trudim se da svakodnevno održavam i fizičku i psihičku kondiciju. Trčanje me opušta i daje stabilnost mom tijelu. Zdrava ishrana je jako važna. Problem sa kojim se mnogi suočavaju, pa i ja, jeste taj refluks, tj. kiselina koja se vraća iz želuca u larinks. Nije lako, ali je sastavni dio posla“, otkriva on.
Po prirodi je uvijek bio tremaroš i po svemu sudeći, to će i ostati. Jedino dobro je, kaže on, što se trema javlja najčešće dan pred nastup, a na sceni je obično opušten. Do sada je nastupao u operama „Boemi“, „Zaljubljen u tri pomorandže“, „Na Uranku“, „Turandot“, „Karmen“, „Slijepi miš“, „Bastijen i Bastijena“, „Falstaf“, „Ester“, „Don Đovani“, „Šarlatan“. U budućnosti se vidi kao Alfredo u operi „Travijata“, Turidu u operi „Kavalerija Rustikana“, a najveći želja mu je uloga Kavaradosija iz opere „Toska“. Ova uloga, kaže Mladen, iziskuje zrelost i veliko iskustvo, tako da će morati još da sačeka. U životu i karijeri operskog pjevača, podrška je jako bitna.
1 od 2
„Meni podrške nikada nije manjkalo i zbog toga sam jako zahvalan mojim prijateljima, porodici, posebno sestri Anji Prodan. Oni su tu uvijek uz mene, prate moje nastupe i pružaju nesebičnu podršku u momentima kada mi najviše treba i kada sam nesiguran“, otkriva on.
U razgovoru je pričao o trenucima najveće sreće, ali i razočarenjima.
1 od 2
„Jedan od meni najradosnijih momenata je kada sam pozvan da igram malu ulogu u filmu ‘Djeca Kozare’. Tematika filma jeste stradanje ljudi sa Kozare i šire, u koncentracionom logoru Jasenovac. Igrao sam ulogu Arnolda Baša, operskog pjevača koji je stradao u logoru. Uloga je mala, ali meni mnogo bitna. Film još nije izašao, a premijera bi trebalo da bude na Kanskom festivalu. Drugi radostan momenat je igranje glavne uloge u operi ‘Zaljubljen u tri pomorandže’ u Minhenu i Štutgartu, pod dirigentskom palicom Hans Kristijana Hojzera. Pred koronu sam pozvan u Cirih u operski studio, ali je sve to, nažalost, otkazano zbog epidemije. Žao mi je što pored pjevanja nisam završio i dirigovanje. Ali nikada nije kasno. Možda se ostvarim i kao dirigent jednog dana. Kad sam već pomenuo dirigovanje, moram da istaknem da je naša Prijedorčanka, mlada dirigentica Nina Fuštar, moja bliska prijateljica i velika podrška ovdje u Beogradu“, kaže Mladen.
Otkriva i da kad završi nastup i dođe kući, ne sluša ništa. Zapravo, sluša tišinu i pravi planove za budućnost. S obzirom da je do sada najljepše nastupe imao u Njemačkoj, volio bi da tamo nastavi karijeru operskog pjevača.
„U principu kada razmišljam o svom životu ili poslu, koliko god da čovjek zarađuje, najbitnije je da si okružen ljudima koje voliš i koji vole tebe. I da budeš čovjek. Za uspjeh je ključno da voliš ono što radiš. Kada imam probe ili nastupe, uopšte nemam osjećaj da radim. Vrijeme prolazi brzinom svjetlosti. Žao mi je što je takvo vrijeme došlo da malo ko radi ono što voli i želi. Najbitnije je izabrati posao i osobu sa kojom ćeš provesti život. Ako uspiješ i jedno i drugo, nema sumnje da ćeš biti srećan čovjek“, kaže ovaj mladi Prijedorčanin.
U godinama koje dolaze, Mladenu želimo da na zvjezdanom nebu uspjeha, njegova operska arija i magičan glas zauzmu najsjajnije mjesto.
