“Ne smijemo misliti da prelazimo iz svijeta duhova u svijet stvari, upravo je obratno, u čovjekovoj glavi se ogleda stvarni svijet, a on ga potom apstrahira u svijet ideja. Pjesnik uzme tu apstrakciju i da joj tijelo – pjesmu”, pojašnjava mladi prijedorski pjesnik Miloš Puđa za “Kozarski vjesnik”.
Prijedorčanin Miloš Puđa skrenuo je pažnju na svoju poeziju već prvom zbirkom, dokazujući da kreativnost i talenat ne mogu proći neprimijećeno. Ovaj mladi matematičar, koji se izjašnjava kao društveno-politički umjetnik kroz pisanu riječ, objavio je dvije zbirke poezije “Kolska igra” i “Gluvo kolo”, koje tumači kao razgovor između starijeg i mlađeg sebe u pjesničkom smislu.
“’Gluvo kolo’ je replika na ‘Kolsku igru’. Negdje sam u ‘Gluvom kolu’ napisao kako u pjesmi u prozi nestane ‘pjevanja’ i ostane samo ‘kolo’ kao simbol ponavlјanja, kruženja i dijalektike. ‘Pjevanje’ razumijem u kontekstu u koji ga je postavio Ezra Paund, da pjesma kroz vezan stih mora imati određenu melodičnost, inače nije pjesma. Tu je, recimo, još jedna dijalektička protivrječnost ‘pjesme’ u prozi, a to je da prozu ne možeš pjevati, dok je ipak cilј da to bude pjesma. Ta protivrječnost i jeste njen ‘unutrašnji pogon’ koji unosi život u pisanu riječ. Kolo u kojem se ne pjeva je takođe protivrječno, a opet postoji. Pjesma u prozi je protivrječna, a upravo tu je i njena životna snaga. Kolo je suštinski preraslo iz običnog ponavlјanja i kruženja u dijalektički razvoj odnosa stvari, odnosa riječi i odnosa stvari i riječi. Zadnji dio ‘Gluvog kola’ je upravo posvećen ideji da planina koju savladavamo je ta protivrječnost pjesme u prozi”, navodi autor.
Vojislav Ilić, Artur Rembo, Branko Milјković i Ezra Paund, svako na svoj način ima posebno mjesto i uticaj na stvaralaštvo mladog Puđe. Prvu pjesmu napisao je kao srednjoškolac, kako kaže, u pitanju je pjesma koja je bila metafora u cjelini, kroz koju je poredio pjesnika koji piše pjesmu sa lovcem koji lovi divlјač.
“Pjesma je teoretski trebala izraziti misao, da pisanje nije čin nadahnuća već rad koji zahtijeva određenu tačnost da uspije. Ta prva pjesma nikad nije objavlјena”, obrazlaže Puđa.
Pjesma u prozi kao nestandardna forma poezije u kojoj se pronalazi, za ovog mladog pisca predstavlјa, kako navodi, dijalektički čekić s kojim se ruši stari poredak u poeziji i gradi novi. Sklonost formi koju njeguje definiše kroz uticaj Milјkovića i njegovo poimanje pjesme kao negativne ontologije.
“Pjesma je izgrađena na nečemu što nije postojano. Pjesnik otkriva veze između stvari koje nisu tu – to ponekad zovu sinestezijom, stapanjem čula: slušanjem mirisa ili gledanjem zvukova; takve protivrječnosti su jedino smislene u pjesmi, u pisanoj riječi. Pjesnik gradi nove simbole koji izražavaju te nepostojane odnose i tim činom pomjera granice jezika. Jedina stvar koja je kod pjesme konkretna jeste njen spolјašnji oblik. Pisati pjesme u prozi, predstavlјa novi sloj u ideji negativne ontologije poezije. U prozi nestane oblik, zadnje uporište neke ‘pozitivne’ ontologije. Bjelina papira u kojoj pjesma zauzima određen dio, zamijenjena je crnilom riječi. Zadnje uporište pozitivne ontologije, one koja se temelјi na nečemu, nestaje i ostaje samo svakodnevna riječ, prilagođena potrebama kazivanja ‘veza koje nisu tu’, pomjeranjem granica jezika. U suštini, pjesma je potpuno oslobođena predrasuda koje sa sobom vuče vezani oblik, a istovremeno je zaista ‘slobodan stih’, jer se ne definiše kao suprotnost vezanog oblika, već kao suprotnost oblika uopšte”, pojašnjava Puđa.
Dok inspiraciju ne priznaje kao postojanu, za sebe kaže da nema konkretne motive koji ga posebno inspirišu, s tim da svoj rodni kraj osjeća kao nepresušni izvor simbola.
“Čovjek, poslјedično pjesnik, mora moći odstraniti sebe kao središte svoje aktivnosti i razumjeti se kao zbir svih odnosa koje ima s drugim lјudima i stvarima. To je još jedno mjesto gdje se pokazuje ta dijalektika života: čovjek je tabula rasa, a istovremeno je određen istorijsko-materijalnim okolnostima u kojima se nalazi, po toj neispisanoj ploči piše mnogo češće neko ko nisam ‘ja’”, otkriva Puđa.
Dobitnik je nagrade “Stražilovo” u okviru 47. “Brankovog kola”, ali ne smatra to kao teret ili olakšicu, već kao potvrdu i priznanje da je nešto dostignuto.
“Čovjek mora biti u mogućnosti da ujutro piše, popodne ribari, a naveče da kuva, bez da ikada postane pisac, ribar ili kuvar. Značaj ‘Brankovog kola’ je upravo što fizički veže pjesnike i što razmjena ideja postaje mogućnost”, pojašnjava naš sagovornik.
“Doprinos kritici poezije” naziv je njegovog kritičkog eseja, koji je objavlјen u “Kovačima kulture” i koji razrađuje i obrađuje ideju “potrošne” poezije. U planu za naredni period ima objavlјivanje djela koje će sadržavati isklјučivo poeziju koja će biti opozit savremenoj poeziji.
“Imam megalomansku ideju da pored poezije i kritičko-teoretskih tekstova koje sam pisao o poeziji, uzmem te teoretske tekstove i odgovorim na njih kako bih usput izgradio ‘kritičku poeziju’ kao antitezu savremenoj ‘potrošnoj poeziji’. Još uvijek nisam siguran da li će eksperiment uroditi plodom”, navodi Puđa. Svoja djela ne prodaje već ih dijeli u određenim prilikama lјudima koji su zainteresovani za njegov rad. Čitaoci koji su zainteresovani da dođu do svog primjerka knjige Miloša Puđe, sve što treba da urade je da napišu elektronsko pismo na mejl adresu autora (milos.pudja1999@gmail.com) i on će, kako kaže, drage volјe pokloniti svoju knjigu u digitalnom obliku.
