„Zadovolјan sam što sam svojim stvaralačkim vijekom iznjedrio poemu ‘Kozaro, sejo i pramajko’ u vremenu zlokobne šmitizacije naših života i duša, rudnika i šuma, rijeka i jezera, kada nam prijete otimačina i prevara bez milosti. Cijeli 20. vijek u znaku je germanske napasti koja je kidisala na srpski narod i uništavala ga u korijenu. Sada opet prijeti ta opasnost, ali se pojavlјuje prepredenije – sa Judinim polјupcima i maskama, sa đavolski iskeženom diplomatijom, za početak tu su i njihove banke umjesto tenkova“, rekao je Grujičić za “Kozarski vjesnik”.
Navršilo se punih 50 godina otkako ste otišli iz Prijedora. Ovdje ste završili osnovnu i srednju školu i otišli na studije u Novi Sad. Prve dvije knjige, kao i mnoge potonje, objavili ste u Beogradu i srpskoj Atini, ali Prijedor nosite u srcu kao nikad zaboravlјeni zavičaj. Lijepe uspomene vežu vas i za „Kozarski vjesnik” gdje ste prije pola vijeka objavlјivali svoje prve pjesme i radove. O čemu je tada mladi Nenad pisao i šta vam je bila inspiracija?
– Prve pjesme u „Kozarskom vjesniku“ bile su najprije lјubavne minijature, a onda pjesme o prirodi, o pčeli i vilinom konjicu, na primjer, o kućnim lјubimcima Brikiju i Dundi sa kućicom za pse pored očeve radionice, o pecanju i starim mlinovima na rječici Gomjenici. Oduševlјavala me smjena godišnjih doba u Potkozarju, osjećao sam božanski princip te smjene, u meni su se rađali neopisivi ushiti pri prvim pahulјama i prtinama u snijegu, prvom cvjetanju trešnje i glogove živice, lјetnoj mladoj graji u noći petrovdanskih lila, „lisju žutom“ u melanholičnu jesen na vjetru s kišom.
Prošle godine ste objavili knjigu-poemu „Kozaro, sejo i pramajko – Rečitativ o genocidu, zaboravu i slobodi“. I ta knjiga vas povezuje sa zavičajem, sa epopejom Kozare i biblijskim stradanjem srpskog naroda, naročito djece ove slavne planine u znaku imena legendarnog Mladena. Kako ste u poemi povezali tešku poziciju srpskog naroda iz onog i ovog vremena?
-Na Kozari je obilјežena 82. godišnjica stradanja blizu stotinu hilјada Srba ovog podneblјa, a potom umorenih u Jasenovcu i Gradini, u logorima za djecu u Sisku i Jastrebarskom, u logoru Sajmište u Zemunu i logorima u Nјemačkoj i Norveškoj. Verujem da će, osim predvidivih političkih govora, doći vrijeme kada će, na primjer, ova moja poema, kao umjetnički rečitativ, kao svojevrsno opelo stradalim srpskim dušama na Kozari biti predstavlјena kao suštastveni govor kroz talente dramskih i operskih umjetnika, uz gudački kvartet, hor i ojkačke pjevače iz naroda – da zagrmi živa srpska duša u vrhunskoj univerzalnoj i umjetničkoj kreaciji koja ukazuje na besmrtnost srpskog naroda na Kozari.
Vaša putanja kreće od Mladenove Kozare do Brankovog Stražilova. Na koji način se to reflektovalo na Vaš stvaralački opus?
– Ja sam potekao sa gomjeničko-sanskog ušća, iz Mladenovog kozarsko-moštaničkog ambijenta. Duhovno i životno usavršio sam se u fruškogorskom vinogorju sa manastirskim pčelinjacima i pjesničkim epicentrom na Brankovom Stražilovu. U širem kontekstu, potekao sam sa srpskih krajiških prostora Petra Kočića i Branka Ćopića, i nešto mlađih, Đure Damjanovića i Stevana Tontića, a našao se u pjesničkom zagrlјaju Branka Radičevića, Jovana Jovanovića Zmaja, Laze Kostića, Đure Jakšića, Miloša Crnjanskog i Miroslava Antića.
Ova godina je u znaku velikog jubileja: 200 godina od rođenja Branka Radičevića. Vi ste na čelu “Brankovog kola” četiri decenije. Koja je Brankova poetička razlika u odnosu na druge pjesnike i šta ga i danas čini vječno mladim i aktuelnim?
– Pripadam stopostotnim posvećenicima struci u daru od Boga. U takozvanoj demokratskoj epohi, nikada nisam bio član ni jedne političke stranke. Moje djelo me je održalo i pored primamlјivih ponuda i danajskih darova. Dočekao sam proslavu 200. godišnjice rođenja Branka Radičevića kao svoj dugo čekani san. To je epohalno velika godišnjica koja ukazuje na to da smo prolazni i smrtni. Branko Radičević je živio svega dvadeset devet godina i napisao pedeset četiri lirske i sedam epskih pjesama, i ponešto u tom znaku, ostala je pregršt njegovih važnih pisama. Danas možemo kazati da je Branko pjesnik kakav se rađa jednom u dvjesta godina. Nјegova stvaralačka intervencija u srpskoj književnosti i jeziku toliko je duboka i radikalna, da se to nikad prije, a ni poslije Branka nije dogodilo. A da bi se to dogodilo, bio je potreban sudbinski kontekst. U njegovo vrijeme, ono malo pismenih Srba pisalo je slavenosrpskim jezikom koji nije bio razumlјiv u narodu. Na tom artificijelnom jeziku tadašnji književnici su objavlјivali svoje radove, na primjer, u Letopisu Matice srpske u Novom Sadu, koji takođe slavi dva vijeka od svog osnivanja. Poput ranog sunca, Branko je donio poeziju ispjevanu na čistom srpskom narodnom jeziku. U tome je taj njegov radikalni stvaralački zahvat. Zajedno sa Vukom Stefanovićem Karadžićem i Đurom Daničićem, izvojevana je velika pobjeda čije plodove uživamo i danas. Kao božanski pjesnik, Branko je bio i ostao neponovlјiv.
Branko je rođen 1824. godinu u Slavonskom Brodu. Tamo je nekad postojala njegova bista koja je u najnovijem ratu (1991) srušena. Koliko vas rastužuje činjenica da je ova bista srušena samo zato što je Branko bio Srbin?
-Svakog normalnog čovjeka ta činjenica ne samo da rastužuje nego govori o lјudskom biću kao nesavršenom, posrnulom i opasnom stvoru. Vidite šta se sve u svijetu danas događa, pratimo uživo manifestacije smrti i ništavila. A spomenik Branku je srušen u pomami rušenja spomenika Ivi Andriću, Branku Ćopiću i drugima u Višegradu i Sarajevu krajem prošlog vijeka. Spomenik vječno mladom Radičeviću, “Brankovo kolo” i ja lično podigli smo u Slavonskom Brodu 1984. godine povodom 160. godišnjice njegovog rođenja. Tada još nisam bio napunio trideset lјeta, bile su to moje brankovske godine i znaci. Srušen je Brankov somenik i 1941. godine i pred najstarijom srpskom, čuvenom Karlovačkom gimnazijom osnovanom 1791. godine (gdje su se školovali i neki naši preci iz Prijedora), podno Fruške gore i Stražilova gdje se nalaze zemni Brankovi ostaci sa velikim spomenikom od kamenih kocaka planina gdje žive Srbi na Balkanu. Ustaše su srušile prelijepi spomenik, rad Đorđa Jovanovića, ali je već 1947. podignut novi (rad Vladete Petrića), takođe krasnog izgleda, koji i danas ulјepšava dvorište gimnazije u kojoj se Branko školovao od 1835. do 1841. godine, pod imenom Aleksije. Tako je kršten u Brodu na Savi, s obzirom da je rođen uoči Svetog Aleksija. I svi su ga u gimnaziji zvali Aca. Poslije školovanja (1841-1843) u Temišvaru gdje uči modrolјubije, to jest filozofiju, on će u Beču (1847) objaviti pjesnički prvenac sa posrblјenim, sa grčkog jezika prevedenim, imenom – Branko Radičević.
Naš Andrić jednom je rekao: „Pravom pjesniku i njegovom djelu ni vrijeme ni lјudi ne mogu ništa.“ Da li dovolјno posvećujemo pažnju velikanu kakav je bio Branko Radičević?
– Dabome da pravom pjesniku niko i ništa od zemnih pojava i lјudi ne može ništa. Branku je Matica srpska, na primjer, branila jedanaest godina da dostavi svoju prvu knjigu u njenu biblioteku. Matica tada nije prihvatala ni Branka ni Vuka, ni njihovu borbu za srpski narodni jezik u književnoj upotrebi. Matica srpska se tada držala slavjanoserbskog jezika. Sablјa vodi rat, ali na kraju duhovnost pobijedi, rekao je čak jedan nemilosrdni vojskovođa. Tako je i sa Brankom, on je naprosto pobjednik za sva vremena. On se izučava na svim nivoima školovanja. Danas postoji nekoliko uglednih nagrada s njegovim imenom, od najmlađih pjesnika do međunarodnih autora. Zatim, postoji preko stotinu muzičkih kompozicija na Brankove stihove, koje su uradili kompozitori počev od Jovana Pačua, Isidora Bajića, Josifa Marinkovića, Stevana Mokranjca, pa sve do kantautorke Ljilјane Petrović i rokenrol muzičara Kornelija Kovača. Zdravko Čolić na primjer pjeva danas Brankove pjesme, a mnogi Radičevićevi stihovi izvode se kao narodne, to jest starogradske pjesme: „Kad sam sinoć ovde bila/ i vodice zaitila, /dođe momče crna oka/ na konjicu laka skoka“ ili „Gde si, dušo, gde si, rano,/ gde si, danče mio,/ gde si, sunce ogrejano,/ gde si dosad bio“. U Srbiji i Srpskoj postoji preko pedeset škola koje nose ime Branka Radičevića, a gotovo da ne postoji srpski grad koji nema ulicu sa njegovim imenom. Da ne govorimo o bibliotekama, umjetničkim udruženjima i domovima kulture. Na primjer, u Prijedoru danas postoji škola „Branko Radičević“, a jedna ulica se zove Stražilovska.
Oni koji čitaju djelo Branka Radičevića, a naročito starije generacije, čuveno „Kolo, kolo, naokolo, vilovito, plaovito…“ doživlјavaju kao odu jugoslovenstvu i himnu Titovom bratstvu i jedinstvu. Kako vi na to gledate?
– Još je Borislav Mihajlović Mihiz rekao: „U ovoj zemlјi niko ne zna da je kolo Brankovo u njegovoj poemi ‘Đački rastanak’ srpsko, a ne jugoslovensko.“ To je lako objasniti. Međutim razne politike i režimi, počev od Kralјevine Jugoslavije pa do Titove Jugoslavije falsifikovali su Brankovu originalnu srpsku ideju nastalu u vrijeme nacionalnih preporoda u Evropi. Branko Radičević (1824-1853) je mlad na sopstvenoj koži uvidio da Srbi žive pod jarmom dva velika carstva, turskog i austrijskog. Odmah je ispjevao antologijsku poemu „Đački rastanak“ u kojoj sve Srbe, u borbi za slobodu i nezavisnost, poziva u zajedničko svesrpsko kolo imenujući ih po predjelima, krajevima, oblastima i (po)krajinama gdje vjekovima žive. Današnja svesrpska ideja na Balkanu u stvari ima preteču u Branku Radičeviću, a to mnogi ne znaju.
Obilјežavanje velikog jubileja počelo je prolјetos na sam dan Brankovog rođenja, 15. marta po starom ili 28. po novom kalendaru na „Prolećnim Brankovima danima 2024“ u Sremskim Karlovcima, na Stražilovu i u Novom Sadu, ali će biti nastavlјeno tokom cijele godine. Gdje će sve biti upriličene manifestacije Branku u čast?
– “Brankovo kolo”, i mene lično, očekuju gostovanja u Beču, Vranju, Beogradu, Žitištu, Velikoj Plani, Bukureštu, Derventi, Gradišci, Sremskoj Mitrovici, Zemunu i drugim gradovima. I u Banjaluci i u Kruševcu, na primjer, uklјučili su se vrhunski glumci i muzički umjetnici. U Kruševcu nastupio sam zajedno sa našom potkozarskom zemlјakinjom, operskom primadonom Ljubicom Vraneš iz beogradskog Narodnog pozorišta. Ona je pjevala Brankove pesme, a ja sam držao besjedu o njemu i naizust govorio svoju poeziju. Tu je izveden i dio moje monodrame „Ja, Mina Brankova“ u interpretaciji glumice Danice Petrović. Da ne zaboravim kazati da sam pozvao mlade banjalučke operske i dramske umjetnike na septembarsko 53. “Brankovo kolo”. A prije tri godine čuo sam dvojicu mladih momaka kako na pjesničkoj akademiji u prijedorskom pozorištu nadahnuto izvode Brankovu antologijsku pjesmu što započinje stihovima: „Nikad nije vito tvoje telo/ ruka moja mlada obavila“.
U martu ste, kao pisac, objavili svoje dvije ekskluzivne knjige na temu “Kolo, kolo naokolo – Portreti i pojave” i antologiju (cvjetnik) pjesama o Branku Radičeviću “Ao, danče, ala si mi beo”. Duhovni značaj ovih djela prepoznali su i najviši crkveni velikodostojnici.
-Zahvalan sam našem patrijarhu Porfiriju što je odvojio vrijeme, pročitao knjige i dao blagoslov meni sitnom i prolaznom za dalјnji rad. Obje pomenute knjige su izraz mog posvećenog životnog puta i velike lјubavi prema poslu koji obavlјam, to jest izraz su moje svijesti o sopstvenom daru i misiji. Uskoro će se pojaviti i treća knjiga tog obima, nastavak prvog toma, „Kolo, kolo naokolo – Stražilovski vremeplov“. Za antologiju (cvjetnik) poezije o Branku moglo bi se reći da je to knjiga kakva se dosad nije pojavila u Srba. Tu se nalaze pjesme sto četrdeset devet pjesnika koji su pjevali o Branku: Nјegoš, Zmaj, Laza Kostić, Šantić, Ćorović, Vinaver, Crnjanski, Desanka, Tadijanović, Milјković, Skender, Ćopić, Antić, Raičković, Zubac, Bećković, Jovović, Nenadić, Tešić i drugi.
Da li je tačno da je u Prijedoru daleke 1924. godine proslavlјena stogodišnjica Brankovog rođenja?
– Prije dvadesetak godina pronašao sam u beogradskom „Ilustrovanom listu“ iz 1924. godine podatak i fotografiju da je u tadašnjoj Kralјevini Srba, Hrvata i Slovenaca, u Prijedoru izvedena predstava „Branko i vila“. Ovaj podatak iznio sam svojevremeno pri svom gostovanju u prijedorskoj gimnaziji, a potom je on ušao u Enciklopediju pozorišta u Prijedoru. Rado ću se odazvati svome Prijedoru da govorim o Branku Radičeviću povodom njegove 200. godišnjice rođenja, smatram da to i prijedorska publika želi. U Prijedoru i te kako imam svoju publiku, jer me je narod u Potkozarju još od mojih prvih knjiga i nagrada prihvatio kao svoje čedo. To je za mene najvažnije.
Kao čelni čovjek “Brankovog kola”, nikad niste zaboravili prijedorske pjesnike, umjetnike, glumce, slikare i muzičare, kao i stvaraoce iz naroda, pozivali ste ih svih ovih decenija da nastupe kod vas u Novom Sadu, Sremskim Karlovcima i na Stražilovu.
– Tokom svoje karijere, svih ovih decenija u “Brankovom kolu”, omogućavao sam, kako i sami kažete, nastupe prijedorskim pjesnicima i piscima, slikarima i glumcima, narodnim ojkačima i muzičarima. Mogla bi se o tome cijela jedna knjiga napisati. “Brankovo kolo” objavilo je i nekoliko zapaženih knjiga prijedorskiih pjesnika, a naša prestižna nagrada „Pečat varoši sremskokarlovačke“ stigla je u ruke vašoj poznatoj pjesnikinji u gradu na Sani.
Kult Branka Radičevića naročito počinje da raste poslije prenosa njegovih zemnih ostataka (1883) iz Beča na Stražilovo, trideset godina poslije smrti, i ne prestaje do današnjih dana.
– Branko je bio praktično zaboravlјen četvrt vijeka poslije smrti. Postojao je prvi pokušaj (1878) prenosa Brankovih kostiju iz Beča na Stražilovo, ali zbog sukoba J. J. Zmaja i Laze Kostića nije uspio. Zmaj je napisao divnu pjesmu „Brankova želјa“ kojom poziva da prenesemo Branka iz Beča na Stražilovo, ali se tome svojom pjesmom „Prava Brankova želјa“ suprotstavio Laza Kostić koji je smatrao da Branka ne treba prenositi u neslobodnu zemlјu. Drugi pokušaj prenosa je bio zadivlјujuće uspješan, pristizali su prilozi iz svih krajeva gdje žive Srbi. Na čelu velike akcije bio je profesor Karlovačke gimnazije i pisac Pavle Marković Adamov, koji će koju godinu kasnije, prodavši imanje svoga oca, postati osnivač, vlasnik i urednik lista „Brankovo kolo“ u Sremskim Karlovcima. A engleski nedelјnik „Džon Bul“ (4. avgust 1883) piše: „Zemni ostaci najpopularnijeg srpskog pjesnika iskopani su sa groblјa Sv. Marka u Beču i prebačeni na Stražilovo. Branko je imao najveći uticaj na književni razvoj srpske nacije i može se nazvati začetnikom moderne srpske književnosti. Želio je da posjeti fatalno Kosovo i napiše ep, ali je ta želјa spriječena njegovom preranom smrću.“
Godine 1988. objavili ste prvo izdanje knjige „Ojkača“, studiju i antologiju narodnog blaga u Potkozarju i Krajini. Knjiga je dosad imala mnogo izdanja. Uradili ste i brojne radio i televizijske dokumentarno-umjetničke emisije na terenu, u Potkozarju naročito, na tu temu, a 1991. godine dobili ste i prvu nagradu na smotri radija bivše Jugoslavije u Ohridu za emisiju „Od bećarca do ojkače“.
– Zahvalјujući mome kućnom pragu i ocu pjevaču ojkače, narodnom vitezu iz Potkozarja, sve se razvilo do neslućenih razmjera. Po tome sam postao prepoznatlјiv već u bivšoj Jugoslaviji. Uradio sam nešto što niko nije prije mene, nešto što je ontološki važno za krajiške Srbe i srpsku kulturu u cjelini. Za sve to, pored ostaloga, prije nekoliko godina imenovan sam za ambasadora Kneževine Donja Dragotinja i Marini. A za jedno novo izdanje knjige ojkača „Pjevaj, ori, prozore otvori“ (Radio televizija Srbije, Beograd, 2016) dobio sam i nagradu „Sava Mrkalј“.
Vi ste odigrali klјučnu ulogu da ojkača bude upisana (2013) u Registar nematerijalnog kulturnog naslјeđa Srbije. To mnogo znači Srbima koji su tokom proteklog rata morali napustiti svoj zavičaj.
– Sve se to sabira u život, u jedan individualni put kojim lakorilo, uz Božju pomoć, stvaram i radosno letim. Uz trud i nadahnuće, eto naiđu i rezultati. Uvijek kažem: „U sreći se ne uznosi, u nesreći ne padaj“, i dodajem: „Bogati smo onoliko koliko drugima darujemo“. Kad god sam u Prijedoru, prvo prislužim cvijeće i posjetim grobove mojih roditelјa, majke Stoje i oca Draška, mojih djedova i baba, svih mojih predaka čiji potomci i danas žive u ovom gradu i okolini. Hvala vama iz „Kozarskog vjesnika“ na pažnji i na tome što niste preskočili moje duboke korijene s Prijedorom i Kozarom.
ANTERFIL
“ŠTETA, BRANKO, ŠTO TE SRPSTVU NIJE!“
U antologiju (cvjetnik) pjesama o Branku, uvrštena su i trojica pjesnika s kraja devetnaestog i s početka dvadesetog vijeka koji su se tada izjašnjavali kao Srbi muhamedanske vjere.To su Avdo Karabegović (1878-1908), Ćazim Ćatić (1878-1915) i Osman A. Đikić (1879-1912). Oni u pjesmama slave srpstvo i žale za Brankom što nije među živima: „Šteta zemlјi što te mlada krije,/ Šteta, Branko, što te Srpstvu nije!“ Oni svoje pjesme objavlјuju u mostarskoj „Zori“ (1898), sarajevskoj „Bosanskoj vili“ (1897) i sremskokarlovačkom „Brankovom kolu“ (1896). Treba imati u vidu da se to događa prije Prvog svjetskog rata kada je takvo izjašnjavanje bilo normalno, pa i sve do Drugog svjetskog rata kada su, po njegovom završetku, nove ideologije nasrnule na korijen srpskog bića. U antologiji se nalaze i pjesme kineskih, njemačkih, jermenskih i rumunskih pjesnika.
